Ovih dana završavaju se dva otužna veleposlanička mandata u Bosni i Hercegovini, američki Patricka Moona i hrvatski (na portalu Poskok bi preciznije rekli “perecijanski”) Tončija Staničića.
Moon će ostati zapamćen kao grobar Federacije BiH, a Staničić kao jedinstven primjer veleposlanika koji je aktivno sudjelovao u gaženju prava vlastitog naroda u drugoj državi.
I SAD i Hrvatska su zemlje suodgovorne za dejtonsko utemeljenje BiH i njeno dalje funkcioniranje. I ptice na grani znaju da je Dejtonski sporazum, pogotovo u dijelu koji se odnosi na Federaciju BiH, drastično izmijenjen nametnutim odlukama visokih predstavnika i da su sve te odluke, od one o suverenosti sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH, Berijevih amandmana do Statuta grada Mostara išli na štetu Hrvata u BiH i u konačnici ih doveli do toga da im drugi biraju političke predstavnike. Taj proces političkog desubjektiviranja teče progresivno sve do danas, a kulminirao je u jesen 2010. ponavljanjem prevare bošnjačkog izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, analognim, premda neusporedivo nevažnijim izborom potpredsjednika RS Vlajkija, te nelegalnim i nelegitimnim formiranjem Vlade Federacije BiH s minornim hrvatskim strankama po bošnjačkom ukusu.
Budući da postdejtonski institucionalni sklop tada još nije bio dovoljno uštiman da bi se glatko moglo izabrati “hrvatske” predstavnike mimo Hrvata, bila je potrebna i legendarna intervencija visokog predstavnika Valentina Inzka u zakone matematike i nametanje da je u BiH pet trećina od 17, tj. kako je pet ruku halal Hrvata u Domu naroda dovoljno da se izabere predsjednik Federacije i formira Vlada. Posljedice su poznate. Taj nakaradni izborni inženjering je doveo do blokada na svim razinama i na koncu do potpunog intitucionalnog urušavanja Federacije BiH, u kojoj je sve, od Ustavnog suda do predsjednika i Vlade, ili na rubu ili onkraj zakona. To je rezultat mandata Patricka Moona i njegove težnje “stabilnijoj i funkcionalnijoj” BiH. Stanje od Daytona do danas nikada nije bilo gore, Moon odlazi, a stanovnici BiH ostaju s posljedicama njegove vizionarske pseudograđanske politike.
Ako postoji ikakvo objektivno mjerilo rezultata četverogodišnjeg mandata čovjeka koji je bio stvarna vlast u BiH, te ako su mjerene vrijednosti stabilnost i funkcionalost, onda je Moon definitivno promašio zanimanje i morao bi okončati diplomatsku karijeru. U pogledu dugoročne američke politike u BiH teoretski postoje dvije mogućnosti, u prvoj je Moon katastrofalan, a u drugoj briljantan igrač. Ako je iz nekog razloga američki interes upravo ovakva BiH, nestabilna, nefunkcionalna, ovisna o međunarodnim arbitrima, na rubu međunacionalnog sukoba, ukratko, bure baruta, kontrolirani kaos, kako već hoćete, onda je Moon svojim potezima u zadnje četiri godine ostvario vrhunski posao i treba mu čestitati i poslati ga za veleposlanika u još veću zemlju koju treba institucionalno razvaliti. Doista se trebalo dosjetiti toga kako su Lijanovići idealan partner s hrvatske strane. Ili da nakon svega, na samom kraju mandata, treba izvesti igrokaz s tobožnjim ekspertnim timom koji će iskemijati akrobatske prijedloge koji će riješiti sve konflikte u Federaciji, kao da je problem stručno-pravne, a ne političke naravi. I onda kao vrhunac farse domisliti kako broj zastupnika u Domu naroda treba smanjiti sa 17 na 13, valjda da se Inzko ne bi morao opet zamarati suspendiranjem zakona matematike. Budući da Moon pripadnike mog naroda očito smatra idiotima, imam puno pravo kao drugu pretpostavku uzeti da je on kompletni idiot, da je jednostavno bio nedorastao poslu kojeg je obavljao, da je imao zadatak pomoći u izgradnji stabilnije i funkcionalnije BiH, ali da mu je manjak iskustava, inteligencije, a višak kolonijalističke nadmenosti, rezultirao ovakvim ishodom, s kakvim je suočen danas nakon što je igrao na kartu Lagumdžijine platforme, garnirane Komšićevim hrvatstvom, Lijanovićevim poštenjem i pravaškom pameću. Hipoteza da je Moon zalutali nesposobnjaković predstavlja optimističnu varijantu, jer ostavlja mogućnost da će sposobniji novi veleposlanik, ako su famozne stabilnost i funkconalnost doista američki cilj, tražiti suvisla politička i institucionalna rješenja i barem djelomično ublažiti štetu koju je načinio prethodnik.
Početak Moonovog političkog šenlučenja se poklopio sa zadnjom fazom mesićizma u hrvatskog vanjskoj politici, oličenog u djelu veleposlanika Tončija Staničića. U zloglasnom intervjuu “Oslobođenju”, objavljenom 14.11.2010, sada odlazeći veleposlanik nacionalne države hrvatskog naroda se, u trenutku maksimalog političkog poniženja Hrvata u BiH drugim izborom Željka Komšića, najprije pohvalio kako je on prvi strani veleposlanik koji je čestitao Komšiću na izbornoj pobjedi, a potom je dao sljedeću izjavu, kojom izravno krši Ustav RH: “Često volim ponavljati, kada me pitaju što je prioritet hrvatske države ovdje, da prioritet broj jedan, možda će to čudno izgledati, nije položaj hrvatskog naroda. To jeste prioritet, ali nije broj jedan. Naš prioritet je Bosna i Hercegovina – stabilna i funkcionalna.”
Izjava je skandalozna, pogotovo u situaciji u kojoj se BiH “stabilizirala” reduciranjem na dva faktora, srpski i bošnjači, i samo je tadašnje kaotično političko stanje u Hrvatskoj razlog zašto nakon intervjua Staničić nije povučen. Naime, članak 10 Ustava Republike Hrvatske nalaže “Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”, dok u Ustavu o zaštiti “stabilnosti i funkcionalnosti BiH” nema ni slova. Naravno, slova o “stabilnosti i funkcionalnosti” ima kod američkih gazda, čija je to omiljena sintagma, a uloga tadašnje vlasti u RH bila je držati Hrvate u okvirima predodređene im drugorazredne političke uloge u BiH, o čemu svjedoče dva naknadna događaja. Najprije je na Wikileaksu procurio razgovor u kojem Stuart Jones, zamjenik pomoćnika državne tajnice SAD Hillary Clinton, u razgovoru s tadašnjim ministrom vanjskih poslova RH Gordanom Jandrokovićem odaje “priznanje nastojanjima Zagreba da obeshrabri rasprave koje se tiču trećeg entiteta”, što u situaciji u kojoj im drugi biraju političke predstavnike znači prisiljavati Hrvate na postojeću srpsko-bošnjačku dvoentitetsku podjelu. A potom je i tadašnja premijerka, a današnja HDZ-ova disidentica Jadranka Kosor pokazala vanjskopolitičke preferencije. Prije mjesec dana je u Ljubljani Željku Komšiću dodijelila nagradu mutnog velikobošnjačkog IFIMES instituta za “poseban doprinos stabilnosti i miru na zapadnom Balkanu” u društvu Budimira Lončara i Stipe Mesića. Iz takvog sklopa je jasno zašto je kadar poput Staničića poslan u Sarajevo i zašto ga se toliko dugo tamo držalo.
U međuvremenu je došlo do bitne promjene hrvatske politike prema BiH. Usustavila se kakva-takva vanjska politika, iživljavanje s Lijanovićima i pravašima je otvorilo oči i zadnjima koji su u Hrvatskoj imali iluzija o građanskoj Lagumdžijinoj opciji. Predsjednik Josipović pa potom još konkretnije i premijer Milanović su uz mantru o cjelovitoj, funkcionalnoj i stabiloj BiH bez kompleksa počeli spominjati i hrvatsko pitanje. Zadnji istup u Mostaru vođe oporbe Tomislava Karamarka na istoj liniji aktivne potpore ravnopravnosti Hrvata u BiH svjedoči da o tom pitanju postoji konsenzus na političoj sceni u Hrvatskoj i da se glavinjanja poput Staničićevog više neće ponoviti. Vrlo je vjerojatno da ćemo u BiH konačno dobiti veleposlanika Republike Hrvatske koji će zastupati primarno hrvatski, a ne naslućeni američki interes, koji je na prvi pogled djelovao kao probošnjački, a u konačnici nije nikome donio ničega dobrog. Dugogodišnja diplomatska neravnoteža prouzročena izostankom vanjskopolitičke potpore Hrvatske Hrvatima u BiH okončana je. To je ipak manje važno od toga hoće li novi američki veleposlanik, praktično novi kolonijalni upravitelj BiH, biti na tragu Moonove pameti i obraza, ili nas možda čekaju neka ugodna iznenađenja.
Piše: Nino Raspudić
(Nezavisne novine)
wpDiscuz