Sirijske izbjeglice, koje ćemo od sada sretati sve češće dok hodamo ulicama naših gradova, doživjele su dvostruku tragediju. Prva je, dakako, strašan rat koji je pogodio njihovu zemlju, a druga je iscrpljujući put u nepoznato na kojeg su na neki način namamljeni.
Danas se bavimo jednim od ključnih pitanja ove velike humanitarne katastrofe – zašto izbjeglice stižu u Europu tek sada? Odgovor na ovo pitanje valja dati što preciznije kako bi se još bolje razumjela tragična sudbina ovih ljudi, ali i kako bi se odagnale nekakve sumnjive teorije koje u društvu izazivaju strah i paniku.
Veliki migrantski val u ljeto 2015.
Krenimo redom. Rat u Siriji započeo je u proljeće 2011. Dakako, intenzitet rata nije odmah bio kao danas, ali već tada su mnogi odlučili napustiti Siriju, znajući da ovo neće na dobro izaći.
Govorimo o tenzijama koje su se u Siriji gomilale desetljećima, a u proljeće 2011. te su tenzije eskalirale zahvaljujući prvenstveno geopolitičkim previranjima koja su pogodila Bliski istok.
Od onda traje rat koji je svakim danom postajao sve gori i intenzivniji, a ulaskom ISIL-a na scenu još i daleko brutalniji. No, i ISIL je aktivan još od proljeća 2013. Ponovno se postavlja pitanje, zašto izbjeglice iz Sirije masovno dolaze tek sada?
Kao prvo moramo istaknuti kako u aktualnom imigrantskom valu koji je stigao u Europu nisu samo izbjeglice iz Sirije. Dolaze iz Eritreje, Malija, subsaharske Afrike, Nigerije, Somalije, Afganistana, Gambije, Bangladeša, Pakistana…
Odjednom svi zajedno dolaze iz svih ovih dijelova svijeta. Riječ je o ogromnom prostoru – na liniji između Gambije i Bangladeša nalazi se preko 11,000 kilometara. To nam pokazuje kako očito nije neki događaj u Siriji potaknuo ovaj val migranata. Jer da su izbjeglice samo iz Sirije, onda bi stvar bila daleko lakša za razumjeti, onda bi značilo da je u tijeku očito nekakva velika vojna ofenziva i da je život postao do te mjere neizdrživ da sada svi masovno odlaze iz zemlje.
Od rata su mahom već pobjegli, sada stižu zbog nečeg drugog
No, činjenica jest kako Sirijci napuštaju Siriju već 5 godina, otkako je rat izbio. I nisu se odvažili u svih ovih pet godina na masovnu seobu prema Europi. Većinu ovog vremena proveli su u teškim uvjetima, u kampovima za izbjeglice u Jordanu, Libanonu i Turskoj. Znatan dio prešao ih je i u Irak, a dio je stigao u Egipat.
Drugim riječima, veliku izbjegličku krizu koja upravo sada pratimo i na teritoriju Hrvatske, stanovnici Libanona, Jordana i Turske prate svakodnevno već pet godina.
Jesu li se tamošnji kapaciteti do te mjere popunili da ljudi sada više stvarno nemaju gdje pa moraju krenuti putem Europe? Vjerojatno je i to jedan od razloga, ali to nije glavni razlog.
Da izbjeglice zaista imaju ideju ući u Europu u trenutku kada im se zemlja nađe u ratu, onda bi ih hrvatska policija u Tovarniku registrirala svakodnevno već više od 10 godina, odnosno otkako je SAD izveo invazije na Irak i Afganistan. No, to se tada nije dogodilo, zašto onda sada jest?
Val migranata prema Europi naglo je eskalirao ovog ljeta. Tisuće dolaze, svakog dana. Zašto sada dolaze?
Dolaze jer su pozvani
Ovisi koga se pita. Ako pitamo samo migrante oni će nam često reći kako su donijeli odluku baš sada na temelju vlastite prosudbe ili da je slučajnost da ih baš sada toliko dolazi.
Jedna Sirijka, koja je pješice prelazila prostor sjeverne Srbije sa svoje četvero djece, rekla je u razgovoru za list TIME kako je njen suprug zatvoren od strane sirijskih vlasti te kako se odlučila krenuti prema Europi tek nakon što joj je on rekao da izgleda kako nema šanse da će biti pušten iz zatvora. Jedan mladi Afganistanac, zatečen na grčkom otoku Lesbosu, rekao je pak kako je krenuo na put tek nakon što je njegova obitelj uspjela, nakon više mjeseci, prikupiti dovoljno novca za njegovo putovanje.
Sve su to individalne priče, ali postoji i jedna kolektivna. Postoji činjenica koja je migrante i izbjeglice ovoga ljeta privukla Europi poput magneta, a odgovorni za privlačenje tog vala nalaze se u Berlinu. Naime, njemačka Vlada je početkom prošlog mjeseca poručila kako će primiti sve Sirijce koji zatraže u Njemačkoj azil, bez obzira na koji način stigli do teritorija Njemačke.
To je jedna itekako dobra ponuda za ljude koji su do sada godine rata proveli ili u strahotama Sirije ili po često podjednako strašnim izbjegličkim kampovima Turske, Libanona i Jordana.
Da ne bi bilo zabune, rat u Siriji je ogroman inkubator tragičnih sudbina i mora se što prije okončati, okončanje rata u Siriji vrlo je važno za rješavanje ove velike migrantske krize, ali postaje očito da rat u Siriji nije jedini razlog zašto se ova velika seoba naroda dešava. Ako dobro proučimo njemačke potrebe za ljudskim resursima moglo bi se zaključiti da vlasti u Berlinu čak i koriste rat u Siriji kao opravdanje za privlačenje ogromnog broja ljudi – a ljudi im trebaju, hitno im trebaju i Europa, koliko god tražila bolji život u Njemačkoj, ne može im dati toliku kvotu (vidi: Kvote sa spaljenih zemalja: Zašto Njemačkoj treba veliki izbjeglički val koji upravo prodire u Europu?).
Što njemačka ponuda zapravo znači? Naime, prema standardnom EU zakonu o migraciji, izbjeglice mogu dobiti azil samo u onoj EU zemlji u koju prvo uđu. To znači da bi izbjeglice “zaglavile” ili u Grčkoj, Malti, Italiji ili u Bugarskoj. Ako uz to spomenemo da niti jedna od ovih zemalja nije izrazila neku volju da ih želi, a same po sebi ne nude nekakav prosperitet, kamoli sigurnost zaposlenja, nije čudo da mnogi nisu ni pokušavali ovdje tražiti azil.
Imaju sastanak s Merkel
Druga je stvar ako vas država eksplicitno želi i ako vam nešto konkretno nudi, onda ćete vjerojatno i doći. Ako vam netko nudi dobar posao, doći ćete na taj informativni razgovor, ali ako sami morate tražiti posao, možda ćete uskoro odustati od kucanja od vrata do vrata.
Slično je i s migrantima, oni jako dobro znaju što im se i gdje nudi. Dok ih Njemačka nije eksplicitno pozvala s “dođite, trebamo vas”, nisu niti dolazili (barem ne u ovakvom broju kao od ovoga ljeta). Koliko ih je prije toga ušlo u Hrvatsku? Skoro nitko jer, nije nam na čast, ali tako je, što da rade u Hrvatskoj? Posao dobiti neće, a da se tuku s lokalnim integriranim mafijama za komadić crnog tržišta? Mnogi će reći “ne hvala, radije ćemo čekati kraj rata u kampu”.
Ali ovo je sad drugačije, sasvim drugačije – Angela Merkel je doslovno bacila udicu, pokazala put, stavila im “bubu u uho” i oni su reagirali točno onako kako se moglo i očekivati da će reagirati nakon što ih se javno pozvalo – krenuli su, putem Njemačke, koliko god teško to putovanje bilo, ali držala ih je nada i vjerovanje da će nakon sve te muke, u Njemačkoj, najvećoj ekonomskoj sili Europe, moći započeti jedan novi život.
Nakon dana i noći, nakon kojekakvih strahota, probijajući se kroz Tursku, Grčku, Makedoniju, Srbiju… Sada ulaze u Hrvatsku i otkrivaju kako su se pravila promijenila. Prvi šok bio im je na granici s Mađarskom gdje ih je dočekala bodljikava ograda, specijalna policija, vojska, suzavac, palice, vodeni topovi… Pa kako sada to? Pa zašto im Mađarska ne dopušta da prođu? Pa neće nikome smetati, nisu došli živjeti u Mađarsku, nisu došli po mađarska radna mjesta, ne planiraju se u Mađarskoj zadržati niti dana. Žele u Mađarskoj biti što je manje moguće, žele što prije zaboraviti da su ikada i bili u Mađarskoj i samo žele na taj vlak, autobus ili bilo što drugo, da se domognu Austrije, a zatim Njemačke, jer u Njemačkoj imaju sastanak s Angelom Merkel, koja ih je pozvala i obećala im novi početak, bolji život, daleko od košmara rata i stradavanja.
Hvala, ali ne hvala, mi bismo dalje
Nije im jasno što je tim Mađarima? Zar se boje da će im uprljati ceste dok prolaze kroz njihovu zemlju? No, nakon nekoliko dana šokova na granici napokon stižu i dobre vijesti – otvorena je jedna druga tranzit ruta, preko Hrvatske. Hrvatski premijer Zoran Milanović javno ističe kako će Hrvatska biti “tranzit”, nikako ne njihovo prihvatilište gdje će im se pod nos gurati da uzmu azil u Hrvatskoj, zemlji u kojoj vjerojatno žele još i manje ostajati nego u Mađarskoj.
No, dolaskom ovdje dočekuje ih jedna zaista šokantna informacija. Odavde nemaju gdje! Žele prema Sloveniji, a autoriteti im poručuju da ne mogu tamo. Uzvikuju “Njemačka! Njemačka!” i “Merkel! Merkel!”, dižu pobune u Hrvatskoj, a Hrvatima nije jasno zašto. “Mi ih spašavamo od rata, a oni su ovako nezahvalni”, komentiraju neki. Ne, nije stvar ovdje o zahvalnosti, ovi ljudi su vjerojatno već i pobjegli od rata i ne traže hrvatske ležajeve na Velesajmu, traže samo rutu prema tamo gdje im je rečeno da trebaju doći.
Neke čudi kako su većina migranata mladi ljudi. Pa nije čudo kada njemački ministar unutarnjih poslova, Thomas de Maiziere izjavljuje: “Trebaju nam ljudi. Trebaju nam mladi ljudi. Trebaju nam imigranti. Kao što i svi znate, imamo premalo djece”. Zar nije ovo bio jasan poziv mladim ljudima, od Gambije do Bangladeša, da se upute prema Njemačkoj?
Ako stignete do Njemačke, dobiti ćete ovdje azil – to je poručila njemačka kancelarka Angela Merkel. Njena poruka odjeknula je svijetom i svijet se mobilizirao. Čuli su da Njemačkoj trebaju stotine tisuća ljudi jer ih ovi nemaju dovoljno. To je ponuda koja se ne odbija.
Tepih dobrodošlice je nestao
Prvi su se probili, stotine tisuća se probilo – i oni sada javljaju natrag svojim obiteljima kojim putem da krenu kako bi i oni stigli do Njemačke. Težak je to put, ali su ga prošli i mogu dati dobre savjete drugima na što treba paziti i gdje se kretati da bi se najbrže došlo do Njemačke.
No, u međuvremenu Merkel se predomislila, sada im je već dosta migranata. Izbjeglice nailaze na zatvorene mađarske granice, a od sinoć i hrvatske, ali ne shvaćaju još da te granice je zapravo zatvorila Njemačka jer su i njene, donedavno otvorene Schengen granice, sada ponovno pod kontrolom.
Mađarska je očito znala unaprijed što će Merkel učiniti. Čim su načuli da će Njemačka ukloniti tepih s dobrodošlicom pohitali su graditi zid na granici. Hrvatska očito nema tako dobro obaviještene dužnosnike pa su granicu zatvorili tek sinoć, shvaćajući da ova zemlja ipak neće biti tranzit nego slijepa ulica.
Izbjeglice i migranti (koji su im se priključili iz raznih pravaca, jer Njemačka nije previše jasno definirala da želi samo izbjeglice iz Sirije) su namamljeni od strane Njemačke koja im je sada zatvorila vrata uvođenjem ponovne kontrole granice (ukidajući Schengen), a zatvaranjem njemačkih vrata automatski se, kao domino, zatvaraju i vrata Mađarske i Hrvatske.
Mladi muškarci i beskrajni kilometri
Ovime poprilično točno dajemo odgovor na pitanje zašto tek sada ovi ljude dolaze. Što se pak tiče pitanja zašto dolaze mahom mladi muškarci, to bi trebalo biti jasno samo od sebe ako podsjetimo da ovi ljudi većinom ne bježe od rata u datom trenutku (većina su pobjegli još ranije tijekom ovih 5 ratnih godina) već dolaze na poziv Berlina. Koga poslati prvog da krene teškim i opasnim putem za Njemačku? Pa ne valjda ženu i malo dijete! Obitelji primarno šalju mlade i snažne muškarce, koji će taj put moći i prevaliti. Pritom će možda propješačiti i stotine kilometara.
To je plan. To je bio plan i onih Afganistanaca s početka priče. Poslali su svog sina koji će, ako uspije, domoći se Njemačke te se tamo integrirati, zaposliti se. Kasnije može pokušati dovesti i ostatak obitelji ili će, možda i vjerojatnije, slati im doma novac. Zamislimo samo koliko on može svojoj obitelji u ekstremno siromašnom Afganistanu pomoći njemačkom plaćom, pa čak i da radi poslove koje prosječni Nijemci odbijaju raditi.
Ima među ovim izbjegličkim valom i žene i djece i staraca, ti ljudi vjerojatno zaista bježe od rata ili pokušavaju doći do svojih članova obitelji koji su već uspješno stigli u Njemačku, Švedsku ili neku drugu zemlju odredišta. No, snimke ne lažu, većina imigranata jesu mladi muškarci, a mass-mediji čine jednu vrlo glupavu pogrešku tvrdeći ljudima da nije tako (kao da javnost nema zdrave oči) umjesto da im jednostavno objasne zašto zaista stižu većinom mladi muškarci. To ne čine iz nekih razloga, vjerojatno političkih, jer očito se Njemačku ne smije javno kompromitirati.
Naši nasamerni gosti i mi
Sve u svemu, sada kada znamo što su ovi ljudi prošli, kako su nasamareni, možemo im samo izraziti solidarnost i potruditi se pojasniti što većem broju ljudi što se zapravo dogodilo. Time možda bar malo izbjegnemo tenzije koje bi se mogle početi stvarati u društvu. Rješenje, dakako, nije da ostanu Hrvatskoj (možemo i trebamo ih primiti koliko možemo, ali ako dođu stotine tisuća, to ipak ne možemo), to znamo i mi i oni.
Njemačkoj se ne može dozvoliti da se poigrava sa sudbinama milijuna ljudi. Berlin mora ili smjesta otvoriti granice ili jasno i nedvosmisleno poručiti ovim ljudima da je prilika prošla i da više nisu poželjni. No, Njemačkoj – kojoj će svake godine zbog vrlo loše demografske slike trebati više stotina tisuća ljudi – najviše odgovara da cijeli Balkan postane jedno prihvatilište za migrante koji bi se njoj kasnije isporučivali na godišnjoj bazi. “Prezimite u Ježevu, na Velesajmu, gdjegod, pa se čujemo dogodine, eventualno”, to otprilike tako zvuči.
E, to ne može, na takav scenarij nipošto ne bismo trebali pristati. To trebamo poručiti jasno i glasno, zajedno s našim gostima koji nam stižu iz dalekog svijeta.
advance.hr
wpDiscuz