Kao što znamo ABIH bila je legalna vojna formacija u BIH. Jedina. HVO i VRS nisu. I dok su HVO i VRS činili loše stvari građanima BIH ABIH činila je isključivo dobre stvari. Tako su HVO i VRS pritvarali i ubijali ljude u logorima a ABIH je za to vrijeme pritvorene civile nastojala dodatno obrazovati i podučiti lijepoj umjetnosti. Srpksi i hrvatski civili tako su recimo u Jablanici i Konjicu zatvoreni u muzeje.
Tamo su tijekom zarobljeništva imali odlične uvjete. Osim što su bili uhranjeni, na toplom i na sigurnom, ljudi su iz logora izišli sa fascinantnim poznavanjem detalja oko bitke na Neretvi, a nekima je bilo tako fino da uopće nisu htjeli ići kući. Ljepote zarobljeništva ABIH neopisive su.
Tako se recimo zarobljeni Hrvati iz IV osnovne škole Mostar i danas sa sjetom sjećaju tih sretnih đačkih dana. Nije džaba ona : “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”.
Mnogim zarobljenim Hrvatima koji su tijekom rata “dodarno eudicurani” u IV. osnovnoj školi Mostar ponestaje zraka dok pričaju o odgojnim metodama u toj divnoj ABIH instituciji.Uspomene su tako divne, i jake, da većina uopće ne želi da ih dijeli s drugima. Posebno se sa sjetom prisjećaju i vannastavnih aktivnosti. Eto to je ABIH. Jedna, jedina, patriotska…Ona koju je Haaški sud poštedio procesuiranja odgovornih. Ona koja je na prostoru 24% BIH “educirala” po etničkoj liniji pozivajući se na neetnički princip.
Danas, 19. ožujka 2015. godine obilježava se 21. obljetnica raspuštanja logora stara “IV. osnovna škola” Mostar, u kojem je od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine Armija BiH zatočila 130 osoba hrvatske nacionalnosti od kojih je preko 25 izgubilo život, a više od 50 ih je teže ili lakše ranjeno. Logoraši su bili podvrgnuti najgorim oblicima mučenja, zlostavljanja i premlaćivanja od posljedica kojih su mnogi izgubili život. Zatočenici su mučeni glađu pri čemu je većina izgubila od 20 do 50 kg tjelesne težine. Iz ovog zatvora velika većina zatočenika je odvođena na razna ispitivanja, mučenja, batinanja u privremenom zatvoru u zgradi bivšeg “SDK” i u podrumu zgrade robne kuće “Razvitak” u Mostaru.
Nakon dolaska u zatvor kod svakog zatočenika je evidentirana krvna grupa i u više navrata uzimana krv u “Higijenskom zavodu” u Mostaru. Kod nekih zatočenika krv je uzimana čak i pet puta u pet mjeseci zatočeništva.
Bili su smješteni u mračnom podrumu, sa jednom posudom u koju su svi vršili nuždu, hranu su dobivali rijetko (uglavnom rižu), danom su vođeni na obavljanje teških fizičkih radova na prvoj liniji bojišnice, a navečer su se vraćali krvavi i pretučeni. Svjedoci navode da je Armija BiH dovodila u logor osobe koje nisu bile pripadnici vojske i dopuštala im zlostavljanje zatvorenika.
O mučenjima govore i iskazi svih zatočenika. “…Navečer, kada bi upalili njihovu muziku, znali smo da dolaze po nas. Ušli bi u ćeliju i prstom pokazivali na par ljudi da iziđu. Iz ćelije smo čuli kako ljude tuku i vrište. Ljudi su se vraćali nakon sat, dva, tri i bili su krvavi i izudarani…” “… Svaki dan je bio posao od jutra do mraka. Kad bi navečer završili posao slijedilo je batinanje. Jedne večeri su nas počeli tući oko 21:00 sat, a završili oko 5:00 sati.”
SUĐENJE ODGOVORNIMA:
Haaški sud je, sukladno “Pravilima rimskog puta” slučaj stradavanja zatočenih Hrvata u muslimanskom logoru 4. osnovne škole u Mostaru prepustio Županijskom sudu u Mostaru. Prema presudi Županijskog suda u Mostaru iz 2007. godine osmorica pripadnika Armije BiH su osuđeni na zatvorske kazne:
Mirsad Ćupina (upravitelj ratnog logora) – 4 godine,
Predrag Ajkić i Zijad Režović – 3 godine,
Mili Ćišić- 2.5 godine,
Ibrahim Oručević- 1.5 godinu,
Nezir Pribišić, Husnija Oručević i Hilmo Toporan – 1 godinu.
NEPRAVDA: Osim minimalnih zatvorskih kazni koje su dobili navedeni pripadnici Armije BiH, veliku nepravdu predstavljaju i brojna imena osoba pripadnika Armije BiH koja spominju svjedoci a koja nikad nisu izvedena pred sud, među kojima su i upravitelji logora.
U razdoblju od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine logorom su upravljala četiri upravitelja i to kako slijedi:
- Mirsad Ćupina zvani Ziza od 30. lipnja 1993. do 15. listopada 1993.,
- Mirsad Handžar od 15. listopada 1993. do 3. prosinca 1993.,
- Mirsad Vražalica od 3. prosinca 1993. do siječnja 1994. i
- Hasan Memić od siječnja 1994. do 19. ožujka 1994.
Mirsad Ćupina je bio upravitelj logora u isto vrijeme kad je Arif Pašalić bio zapovjednik IV. korpusa Armije BiH. Dolaskom Sulejmana Budakovića zvanog Tetak na čelo IV. korpusa Armije BiH, upraviteljem logora postaje Mirsad Handžar. Cjelokupnom vojnom policijom IV. korpusa Armije BiH zapovijedao je Zijo Lerić.
Kao zapovjednike smjena logorskih čuvara, zatočenici navode sljedeće osobe:
Slobodan Marić zvani Slobo,
Huso Orčević,
Edin Tanović zvani Tana i
Mirsad Zekić,
a kao stražare:
Predrag Ajkić zvani Pajka,Adis Baltak zvani Dado,Nusret Beatović,Mili Čišić, Eno Ćurić, Alija Gušić, Slađan Medić, Mirsad Omanović zvani Alaga, Senad Orčević, Zijo Orčević zvani Zike, Ibrahim Oručević zvani Lešo, Ibro Oručević, Huso Oručević, Nezir Pribišić zvani Bosanac, Zijad Redžić zvani Zike, Nebojša Rađenović zvani Toša ali i Nešo, Haso Stupac, Hamid Šunje zvani Hamo, Hilmo Toporan.
Optuženici za najteže ratne zločine i teške povrede Ženevske konvencije o Međunarodnom humanitarnom pravu, Mirsad Handžar, Edin Tanović i Slobodan Marić su u bijegu, u Sjedinjenim Američkim Državama. Hoće li ih SAD izručiti u sklopu grupacije optužene za ratne zločine koju vraća u BIH ostaje za vidjeti.
Danas u 11 sati će izaslanstvo Hrvatske udruga logoraša Domovinskog rata u BiH – podružnica Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ) u spomen žrtvama logora položiti vijenac ispred navede škole – priopćili su iz Hrvatske udruge logoraša.
wpDiscuz