Prvi put u životu napravio sam nešto za što još nisam siguran služi li mi na čast. Kad je na kraju drugog produžetka Mario Mandžukić zabio za hrvatsku pobjedu, bacio sam punu čašu pive u zrak. Sjećate se onih scena s Trga bana Jelačića ili s Piccadilly Circusa ili otkud već – kad se zabije gol, pa u zrak polete vodoskoci piva koje su ljudi bacili. E, ja sam bio jedan od tih koji su druge zalili – rekao bih – s dobrih pola litre pive iz plastične čaše koju sam spontano fisnuo visoko u zrak.Nije prošlo niti tjedan dana i taman sam se upoznavao sa životom u New Yorku – otišao sam u Brooklyn, na “dnevni party” na otvorenom – zabavu s elektroničkom muzikom na otvorenom koja počinje u 3 popodne i traje dok ne padne mrak. Nisam znao da se u to vrijeme u Oslu igrala utakmica kvalifikacija za Europsko prvenstvo između Norveške i Hrvatske, koju je Hrvatska izgubila 0-2. No, na partiju u Brooklynu sam vidio grupu navijača u dresu kakav sam i ja donio u Ameriku.
Iako ih nisam upoznao, reagirao sam bahato. Slikao sam ih i stavio na Instagram, uz komentar svisoka. “Dim njihovih cigareta puni barove / U trokutu između Münchena / Vancouvera i sidnejskih dokova. / #hrvati”, posprdno sam citirao velikog Borisa Marunu. Bio je to najbolji komentar ljudi oduševljenih Hrvatskom, mislio sam tad, a za pravo mi je davala i precizna podudarnost ostatka Maruninih stihova s mojom biografijom: “Hrvati mi idu na jetra / Nikakvo čudo: družim se s njima / Već trideset i osam godina.” Imao sam tada 38 godina i taman sam se maknuo iz Hrvatske. Da mi je netko rekao da ću tri godine kasnije i ja hodati po New Yorku u Vurušićevom dresu, rekao bih mu da se šali, ili da će se sa mnom u te tri godine dogoditi nešto zabrinjavajuće.
ISPOČETKA SAM SE OPIRAO – GLEDAO SAM UTAKMICE, ALI BEZ EMOCIJA
Iznenadili biste se koliko je ovo svjetsko prvenstvo popularno u New Yorku. Amerika se čak nije ni kvalificirala, prvi put u gotovo tri desetljeća. Pritom nogomet (soccer, kako ga oni zovu) nije među sportskim favoritima Amerikanaca, iako je jako popularan u brzo rastućoj hispanoameričkoj manjini, u koju spada barem 17 posto Amerikanaca – ili 55 milijuna ljudi (vjerojatno i desetak milijuna više, kad se ubroje svi nedokumentirani imigranti, mahom iz latinoameričkih zemalja).
Mundijal je u New Yorku sveprisutan, kao da smo u Europi ili Latinskoj Americi – pred gotovo svakim barom, kafićem i restoranom vise 32 zastavice zemalja koje su se plasirale, a Njujorčani masovno gledaju utakmice na stotinama videozidova diljem grada.
Ispočetka sam se tom općem oduševljenju opirao – gledao sam utakmice, ali bez emocija, pogotovo ne onih nacionalnih. Navijao sam – ako već treba – za Njemačku, jer uvijek navijam za Njemačku, ali to nije išlo najbolje. Svejedno sam se raspametio nakon gola Tonija Kroosa u zadnjoj minuti nadoknade protiv Švedske.
KAKO SAM PRVI PUT IZVUKAO DRES IZ ORMARA. I NISAM GA OBUKAO
Utakmice sam gledao uglavnom po birtijama – sve hrvatske i sve kolumbijske, s prijateljem Amerikancem iz Bogote koji je zagriženi navijač. Vurušićev dres izvukao sam prvi put za utakmicu protiv Islanda. Našao sam ga u ormaru, na najnižoj polici Ikeine platnene viseće police koja se u ovim godinama toliko iskrivila da sam jedva otvorio ladicu. No, to je tad još bilo neozbiljno – nakon Argentine, vjerovao sam da se Hrvatska barem neće osramotiti protiv Islanda, pa mogu ponijeti nacionalni dres. Još važnije, Andres je bez pardona dolazio u majici kolumbijske reprezentacije, pa zašto ne bih i ja.
Ipak, kockastu majicu nisam obukao, nego sam je stavio oko vrata. U baru u Harlemu, gdje su se paralelno gledale dvije utakmice (Hrvatska-Island i Argentina-Nigerija) primijetio sam mrke poglede veće grupe Argentinaca – srolana majica oko mog vrata podsjećala ih je valjda na poraz 3-0. Što me briga, ignorirao sam Argentince. No, kad je Perišić u 90. minuti zabio gol za hrvatsku pobjedu, ti mrki Argentinci dotrčali su oduševljeno do mene – “Croacia, Croacia! Gimme five!” – poraz Islanda značio je sigurniji put Argentine u osminu finala.
Nepoznata grupa Argentinaca slavila je sa mnom samo zato što sam oko vrata nosio kockasti dres. Neću vam tu sad pametovati – bilo mi je jako drago. Sjetio sam se opet Marune, ali ovog puta u pozitivnijem kontekstu. I bilo mi je navrh jezika da tim strancima kažem kako je jedan od najboljih pjesnika moga jezika odrastao u njihovoj zemlji, ali nisam htio ispasti budala. Viknuo sam dvaput “Messi! Messi!” i oni su se zadovoljni vratili televizoru koji je prenosio utakmicu s Nigerijom.
POLUFINALE SAM GLEDAO U JEDNOM BIERGARTENU U ASTORIJI
Moj interes za svjetsko prvenstvo već se dotad razigrao, pa sam počeo i predviđati razvoj događaja. Moj plan za daljnji hrvatski put u Rusiji bio je: Australija – Španjolska – i Meksiko za finale; onda – što bude! Fulao sam, dakle, sto posto: put je bio Danska – Rusija – i Engleska za finale.
Utakmice s Danskom i Rusijom nisu mi samo nabildale samopouzdanje, nego i ispostavile račun u univerzalnoj valuti – živcima. “Zadnjih deset minuta utakmice protiv Danske koštao me deset godina života”, rekao mi je nakon prvog hrvatskog prolaska na penale prijatelj Klen Šamarinac, koji već desetak godina živi u New Yorku i s kojim sam razmatrao svaku utakmicu nakon prolaska u osminu finala.
Gledanje nogometa po barovima i restoranima je zabavno. Ali kad ste u stranom gradu, gdje ljudi navijaju i za vašu i za onu drugu momčad, puno ludilo može se doživjeti tek ako odete na mjesto s velikim videozidom gdje se okupi par stotina ljudi i uglavnom svi navijaju za istu momčad. Za utakmicu polufinala protiv Engleske odlučio sam napraviti baš to. Hoće li ekipa predvođena Modrićem i Rakitićem proći dalje od one koju su 1998. vodili Šuker i Boban – to sam gledao u jednom biergartenu u Astoriji.
IMAO SAM OSJEĆAJ DA JE MOJE DOSTOJANSTVO OSTALO PRED AUTOM
Prvih mjeseci u New Yorku živio sam u tom kvartu i dobro ga poznajem – osim velike grčke i arapske zajednice, tamo živi dosta Hrvata i ljudi iz bivše Jugoslavije. U Astoriji u običnom dućanu možete kupiti Vegetu, Domaćice, pašku sol ili Vitaminkin ajvar. Očekivao sam tamo puno Hrvata – “u lijevoj mladi luk, u desnoj komad pečene janjetine” – ali više nisam znao bi li se tog Maruninog prizora grozio ili bih mu se veselio.
Do tog trenutka već sam bio dovoljno navijački sazrio da sam odlučio prvi put obući kockasti dres. Činilo mi se to konačno primjerenim – pa Hrvatska igra polufinale svjetskog prvenstva! – ali sam se htio i uklopiti među navijače u Astoriji. Crveno-bijele insignije njima su sigurno važne, mislio sam, pa nisam htio biti taj koji će iznevjeriti predanost nacionalnom timu. Sjetio sam se – “I to je dovoljno da se uvrijede / Bilo što je dovoljno da se uvrijede.”
Opomenut Marunom, navukao sam kockasti dres (i otkrio da je Vurušić bio preobazriv – XL bi bio puno bolji izbor od L-a koji mi je dao). Dok sam u kockastoj majici sjedao u uber i gledao kako će vozač reagirati, imao sam osjećaj da je moje dostojanstvo ostalo pred autom, na cesti u Harlemu. Krivo. Alžirac za volanom znao je o hrvatskoj reprezentaciji uvjerljivo više od mene – ne samo da je bio oduševljen Subašićem, nego je znao sve o Vidi, Vrsaljku i Striniću. Ja sam se veselio i kimao glavom na njegove riječi. “Yes, yes, thank you, you’re too kind!”
ZAVIJANJE ALEEEE-ALEEE! – UZ LOŠE IZGOVORENO “R-AC-KAAAAA!!!”
Biergarten je bio najveće iznenađenje. Prvo, bilo je pametno obući dres reprezentacije, jer su tamo gotovo svi imali na sebi kockice, a mnogi čak i ovaj novi crno-plavi dres. Ono što nisam očekivao bio je sastav publike – jedva da je svaki deseti, od gotovo dvjesto ljudi, govorio hrvatski. Ok, mnogi su vjerojatno bili djeca imigranata u drugoj ili trećoj generaciji, ali mnogi s kojima sam na kraju razgovarao nisu bili ni to. Većnu biergartena ispunili su Njujorčani — ljudi koji nemaju veze s Hrvatskom, osim što za nju navijaju u polufinalu svjetskog prvenstva. Tu sam shvatio da je ovo što se događa veće od Hrvatske i mog navijanja za momčad iz domovine.
Vlasnici biergartena imali su playlistu s hrvatskim navijačkim pjesmama i puštali je u svakom prekidu – gotovo nitko nije znao pjevati niti jednu riječ. Ali su svi navijali cijelo vrijeme kao da im o tome ovisi život. Neutralno vikanje Go-Go-Go! ili zavijanje Aleeee-Aleee! – uz loše izgovoreno “R-ac-kaaaaa!!!” s teškim američkim naglaskom – pratilo je svaki napad hrvatske reprezentacije. Iako je šanse za prolazak u finale ohladio engleski gol u petoj minuti, nisu posustajali, pa ni ja s njima.
E, PA JA SAM BIO JEDAN OD ONIH KOJI PIVOM ZALIJEVAJU GOMILU
S dvojicom Amerikanaca (bez ikakvih veza s Hrvatskom) zbondao sam se u slavnoj 68. minuti, kad je Hrvatska izjednačila. Kako je sportsko navijanje puno praznovjerja, rekli su mi da ostanem s njima jer je Perišić (čije su ime uspjeli nekako smandrljati) zabio baš kad sam ja stao pored njih pogledati akciju do kraja. Ostao sam do kraja utakmice i – Hrvatska je pobijedila!
Prvi put u životu napravio sam nešto za što još nisam siguran služi li mi na čast. Kad je na kraju drugog produžetka Mario Mandžukić zabio za hrvatsku pobjedu, bacio sam punu čašu pive u zrak. Sjećate se onih scena s Trga bana Jelačića ili s Piccadilly Circusa ili otkud već – kad se zabije gol, pa u zrak polete vodoskoci piva koje su ljudi bacili. E, ja sam bio jedan od tih koji su druge zalili – rekao bih – s dobrih pola litre pive iz plastične čaše koju sam spontano fisnuo visoko u zrak. U svoju obranu mogu reći da nisam bio jedini – i na mene se u tom trenutku slio potok pive iz najmanje desetak drugih čaša.
Kad je sudac svirao kraj utakmice, slavlje je progutalo cijeli biergarten. Valjda nekih 15 minuta ljudi nisu prestali skakati, vikati, pjevati i plesati. Hrvatska će igrati finale svjetskog prvenstva! – i sad, kad to napišem, ne mogu vjerovati da je to istina. Još fascinantnije bilo je to koliko je ljudi koji nemaju veze s Hrvatskom slavilo pobjedu hrvatske reprezentacije. Malo sam se naježio, i tada i ponovno sada.
IMIGRANTI SU KLJUČ USPJEHA U SUVREMENOM NOGOMETU
Povratak kući njujorškom podzemnom bio je još nevjerojatniji. Prvo sam na stanici subwaya sreo grupu ljudi u kockastim dresovima, koji su dotrčali do mene i počeli pjevati “Bijelo-crvena, polja Hrvatska”. Ok, to su bili Hrvati. Ali na Times Squareu, dok sam mijenjao vlak, u četiri sam navrata (u dvije-tri minute) naletio sam na ljude koji su prilazili, čestitali i slavili na engleskom. Fina njujorška gospođa u kasnim sedamdesetima, pored koje sam stajao u vlaku do Upper West Sidea, sama od sebe mi je rekla da je gledala utakmicu i da navija za Hrvatsku.
Ok, Engleska nije najsimpatičnija nogometna nacija na svijetu, a mnogi ljudi uvijek navijaju za one koje smatraju slabijima – što je Hrvatska sigurno bila. No, bez obzira na tu racionalizaciju, osokolila me reakcija svih tih ljudi, koji su me mogli vidjeti i samo proći u miru; ali nisu, nego su prišli i rekli da se vesele uspjehu reprezentacije čiji sam dres nosio.
Dugo sam razmišljao o tome zašto je ovo prvenstvo u nogometu tako dobro prihvaćeno u New Yorku i zašto toliko ljudi navija za zemlju u kojoj živi manje ljudi nego u Brooklynu i Queensu. Mislim da odgovor proizlazi iz karaktera najvećeg američkog grada i iz karaktera današnjeg reprezentativnog nogometa. New York su stvorili imigranti, a imigranti su ključ uspjeha u suvremenom nogometu. Otud dolazi ta neobična veza.
GRAD KOJI SE NAJVIŠE OD SVEGA PONOSI RAZLIČITOSTI SVOG PORIJEKLA
Na ovom prvenstvu igralo je čak 82 nogometaša koji su se rodili u nekoj drugoj zemlji, a ne onoj za koju su nastupali. U Francuskoj se rodilo njih čak pedeset – 29 koji su nastupali za druge države, i 21 za Francusku. Dapače, veliki dio tih koji igraju za Francusku rodili su se u toj zemlji kao djeca imigranata – najslavniji je Kylian Mbeppe, 19-godišnjak koji će vjerojatno naslijediti Messija i Ronalda kao najveća zvijezda svjetskog nogometa. On je Parižanin – sin Alžirke i Kamerunca.
I Hrvatska ima tradiciju nogometaša imigranata – od braće Kovač do Sammira i Eduarda da Silve. Hrvatska nije imala kolonijalno carstvo, ali je iskoristila druge okolnosti, pa i u današnjoj reprezentaciji igraju četvorica nogometaša koji se nisu rodili u Hrvatskoj: Rakitić, Lovren, Kovačič i Ćorluka – dvojica djeca gastarbajtera, dvojica iz BiH.
Ako su imigranti ključ uspjeha u nogometu, nije čudno zašto je New York tako zdušno prihvatio ovo natjecanje – u gradu imigranata, na svakoj utakmici – čak i najopskurnijima u prvoj fazi – naći ćete dovoljno navijača svake nacionalne momčadi da taj meč učini uzbudljivim u bilo kojem baru. New Yorku ima ljudi iz toliko dijelova svijeta koliko ih ima na ovom nogometnom prvenstvu. To je grad koji se najviše od svega ponosi različitosti svog porijekla i etničkog sastava, grad koji se veseli uspjehu Južne Koreje i Paname jednako kao što očajava zbog poraza Njemačke i Brazila. Suvremeni nogomet i New York savršen su par. Zato je moj biergarten navijao za Hrvatsku, iako je u njemu bila tek šačica Hrvata.
NADAM SE DA ĆE UVIJEK BITI OVAKVA KAKVOM JE VIDIM IZ NEW YORKA
Konačno, postoji još jedna okolnost koja mi je omogućila da na ovom prvenstvu postanem tako strastveni navijač Hrvatske. Imao sam sreću da, u New Yorku, do mene dođe samo pozitivni, simpatični patriotski naboj navijača naše reprezentacije, ljudi koji su sa mnom navijali i medija koji su to pratili. Ja sam od Hrvatske vidio samo ono dobro – bez izljeva nacionalizma, ksenofobije i fašizma. Nigdje nisam čuo Thompsona, nitko nije dizao desnicu u zrak, nitko nije urlao “Za dom – spremni!” Kad je sve što vidite od Hrvatske samo pozitivna slika, teško je ne navijati za nju. Vječnim riječima Borisa Marune, koji me pratio kroz moje nogometno otkrovenje – “bilo je lakše voljeti te iz daljine”.
Zato sam, još u daljini, jučer oprao onu majicu koju mi je dao Vurušić (sad je još uža!) i u nedjelju idem iz sveg grla ponosan navijati za Hrvatsku, koja – i dalje ne vjerujem vlastitim riječima – IGRA U FINALU SVJETSKOG PRVENSTVA! Nadam se da će pobijediti i da će uvijek biti ovakva kakvu je ja vidim iz New Yorka.
wpDiscuz