Kako je opisala u romanu ‘rascijepljenost’, Julya dobro zna što znači pod pritiskom napustiti dom i doći u sasvim novu sredinu u kojoj te čeka borba s predrasudamaKad je imala sedam godina, roditelji Julyje Rabinowich napustili su Sovjetski Savez. Kao Židovi nisu više mogli podnositi teroriziranje, pogotovo ono upereno protiv njihove male kćeri pa su novi život potražili u Austriji. Danas 45-godišnja Julya, koja još živi u Beču, može se pohvaliti karijerom književnice, koja je i više nego uspješna, a koju jednim dijelom, ako ne i najvećim, duguje upravo svojoj obiteljskoj pozadini i podrijetlu. Drame koje je napisala i koje planira napisati, jednako kao i romani, od kojih je ovdje preveden “Rascijepljnost”, bave se upravo pitanjima identiteta i životima izbjeglica i migranata.
Svojedobno ste radili kao simultana prevoditeljica na psihoterapeutskim seansama izbjeglica u Austriji. Kako je to bilo?
Bilo je intenzivno, potresno i poučno na više načina, i u duboko intimnom i spisateljskom smislu. Zapravo, jedan od ključnih perioda moga života bili su susreti s tim ljudima koji su preživjeli ekstremne nedaće. Najčešći su im kasniji problem traume, dakako, jer su mnogi od izbjeglica preživjeli seksualnu, emotivnu, tjelesnu ili bilo koju torturu, gledali kako im umiru najbliži… Psihoterapijom ih se najprije na terapija razgovorom, ali najbolje je vidjeti te mlade ljude, posebno žene, kako nadilaze traumu i prošlost, kako pronalaze stan, posao i postaju dijelovi novog vremena i prostora. Kad nas više ne trebaju jer sami kontroliraju svoj život.
Kad je Austrija prigrlila izbjeglice iz Sirije, kad su ih obični ljudi masovno srdačno dočekivali na kolodvoru, vi ste bili u Zagrebu i žalili što niste doma.
Da, jer je to zbilja poseban trenutak. Sjetimo se samo neugode s Traiskirchenom, azilom u blizini Beča, za koji je Amnesty International utvrdio da je pogazio sva ljudska prava, osim mučenja i smrtne kazne. Ovo sad, pogotovo informacija da su ljudi donijeli toliko potrepština da je već i previše, nevjerojatno me razveselilo. Kao makar malo iskupljenje za Austriju. Inače je to nekako uvijek tako s njenim običnim građanima. U priči s imigrantima, izbjeglicama prvo se protive, a onda, čim jedna osoba pomogne, drugi slijede primjer i cijela stvar poprimi masovni karakter. U takav sam se dom jedva čekala vratiti pomoći koliko mogu, bilo pisanjem o izbjeglicama za medije, bilo hranom, svime što trebaju.
Mislite li da je smrt Aylana Kurdija bila konačni poticaj za austrijsku solidarnost s izbjeglicama?
Uvjerena sam u to. Djeca su, nažalost, godinama umirala tako se utapajući kao maleni Aylan i nitko nije reagirao. S ovom fotografijom više nije bilo moguće okrenuti glavu.
Mnogi su kritizirali medije i pojedince, korisnike društvenih mreža, zbog njezine objave?
Da, to su oni primjeri koji pokazuju koliko je stvarnost složena. Osobno fotografiju nisam objavila na društvenim mrežama i razumijem kako to povlači za sobom kršenje Aylanovih ljudskih prava, potom prava njegove rodbine i prava preminulih, ali s druge strane, ako je prikazivanje njegove nesreće otvorilo mogućnost da se stvari napokon počnu mijenjati nabolje, da se svim tim ljudima pomogne, onda vjerujem da je vrijedilo objave. Na kraju krajeva, takve su se stvari već događale. Sjetimo se samo one crno-bijele potresne snimke djevojčice koja gola trči cestom, koja je postala simbolom Vijetnamskog rata i označila preokret u glavama ljudi, da rat mora prestati. Zbog toga se isplati.
Vi ste već 2009. pisali o sudbini jedne izbjeglice, vrlo sličnoj ovoj Aylanova oca?
Da, radi se o mojoj drami ‘Fluchtarien. Monolog für drei Stimmen und eine Tastatur’, u kojoj sam donijela ispovijesti triju izbjeglica, žene iz Čečenije, potom Čilea i Nigerije, koje su sve pobjegle u Austriju, različitim putovima i s različitim cilje- vima. Priča žene iz Čečenije bila je posebno teška. Osim što je bila žrtvom grupnog silovanja, na svom je putovanju u Austriju izgubila dijete, utopilo se kao Aylan. Taj sam dio njezine priče htjela predstaviti. I danas kad pričam o njoj, plače mi se. Zamislite sad, glumica na pozornici iznosi priču te nesretnice, opisuje kako su krenuli na put i okolnosti koje su dovele do smrti djeteta, a cijelo to vrijeme ju prekidaju komentatori, izvikujući sva ona nemoguća sranja kakva čitamo na portalima, Facebooku i ostalim mrežama. Osobno sam bila tako ljutita na te dežurne komentatore koji su preko tipkovnica sipali toliku mržnju, a onaj koji me je napokon potaknuo na pisanje ove drame bio je sljedeći, koji mi je, kad sam ga pročitala na portalu, izazvao jezu: “Ljudska prava trebaš zaslužiti”. To je zadnja rečenica predstave i nakon nje gase se svjetla i svi ostaju u mraku, i glumci i publika.
I hrvatski komentatori si daju oduška u ovoj temi. Bilo je nekih koji su tvrdili da je dobro što je Aylan umro jer bi to moglo potaknuti “te ljude” da se “vrate odakle su došli”.
U Njemačkoj je jedan psihopat komentirao slično, da je presretan zbog smrti dječačića i pretužan što ih se više nije utopilo. Ali tu ima jedna bitna stvar. Hrpa ga je ljudi prijavila policiji zbog toga i kad su ga ovi posjetili imali su što vidjeti. Stan mu je valjda bio krcat bolesnim stvarima. Krajnje je vrijeme da države preuzmu odgovornost i uspostavi metode kažnjavanja online komentatora. U Austriji su takvi gubili posao ili su pak plaćali kazne. Ono što obični ljudi mogu napraviti jest pokušati educirati dio ljudi koji komentira da nema zbilja čvrst stav. Jer pored psihopata imate mnogo ljudi koji se vuku za onim što se čini masovno mišljenje. Njih je moguće razuvjeriti, ali s idiotima ne treba raspravljati, treba ih kazniti.
Biste li rekli da su muslimani trenutačno žrtve snažnog stigmatiziranja?
Ja bih rekla da muslimani postaju novi Židovi Europe. Nitko to ne želi čuti, ali zbilja, uz svu moju pažljivost prema odabranim riječima, čini mi se da je tako, da su sada muslimani na meti etiketa i diskriminacije kao što su Židovi kroz povijest često bili i još su. U Austriji jača nepovjerljivost prema muslimanima zbog ISIL-a koji zaista jest velik i stvaran problem, ali ne može se s ISIL-om usporediti cijela jedna religijsko-kulturna zajednica. Iako je tako najlakše. Zato se zbog situacije Izraela i Palestine osuđuje ne samo tamošnje Židove, već Židove širom svijeta. Mene su, iako se baš i ne osjećam Židovkom, znali prozivati zbog Izraela. A ja se protivim izraelskom stavu.
Mislite li da bi islamske zajednice trebale glasnije progovoriti protiv ISIL-a?
To je dio problema što islamske zajednice ne govore dovoljno glasno i često da su protiv onoga što ISIL čini. Šutnja prijeti krugom da će ljudi razvijati sve više predrasuda prema muslimanima, da će zato muslimani razvijati sve više frustracija i osjećati, u najgorim slučajevima, početi se priklanjati tim teroristima koji im nude osjećaj pripadnosti i prihvaćanja. To, osim toga, otvara prostor i za muslimane koji baš i nisu protiv onoga što taj ISIL čini. I onda me pojedini ekstremni ljevičari osuđuju kad napadnem takve, kao, imaju pravo na mišljenje i stav i ja ih ne bih trebala osuđivati. A oni mogu osuđivati svakoga tko nije kršćanin? Mora se dignuti glas protiv takvih ‘tiših’ pristalica ili onih koji nisu sigurni treba li ISIL osuditi ili ne. Niste sigurni? Nedavno su usred Beča mladi muslimani, jedan dio dakako, protestirali i uzvikivali: ‘Smrt svim Židovima’, dodajući kako je prava šteta što nas Hitler nije sve pobio. Ako sam prije mislila da se takvo što nikad ne bi moglo dogoditi jednom Berlinu, sad više i nisam sigurna.
Otkud tolika ksenofobija među mladima?
Pa ona se zapravo može objasniti teorijom koja kaže da se trauma prenosi s koljena na koljeno i da u pravoj snazi kulminira tek u trećoj generaciji jer je prije, pogotovo prva, nisu mogle riješiti. Zato imate tih mladih mrzitelja koji kao da žive u prošlosti. Izrael bi se dao njome objasniti. Sve više vjerujem da čitavo područje koje je bilo zahvaćeno ratom, nakon rata treba proći kolektivnu psihoterapiju jer ovako se povijest ponavlja i ponavlja. Nedavno sam čitala jednu studiju i ne znam je li službeno potvrđena, ali navodi da su preživjeli iz holokausta doživjeli promjene u mozgu, koje je uzrokovala trauma i da su taj drukčiji ustroj naslijedila i njihova djeca i unuci. Kod istih generacija Židova izvan Europe takve pojave nisu uočili, što nam govori da se ne radi samo o ponašanju roditelja nego o genima.
Express: Vi također vučete obiteljsku traumu?
U vrijeme mog djetinjstva u Sovjetskom Savezu nije bilo pogroma, ali Židovi su i dalje bili klasični žrtveni jarci pa smo trpjeli svakakve oblike diskriminacije. Stanje je bilo takvo da si lako mogao ostati bez posla ili ne dobiti posao zato jer si Židov. Mene je učiteljica još dodatno zlostavljala kad je čula da mi roditelji namjeravaju napustiti državu pa sam bila i dijete izdajica. Roditelji to više nisu mogli podnositi pa smo krenuli put Austrije. I tamo je bilo teško, ali smo se saživjeli i nikad se nismo htjeli vratiti. Tati je bilo najteže, ali to sam primijetila s mnogim imigrantima, da se žene brže integriraju, da su one te koje grade mostove prema svojoj novoj zajednici. Muškarcima je teže jer su u patrijarhalnom društvu naučeni da budu šefovi, a u sasvim novoj sredini to ne mogu biti. Žene se pak oduvijek uči da budu prilagodljive pa u migraciji dođu kao jokeri integracije. Express: Muškarce s Bliskog istoka, koje je odlazak iz domovine ionako potresao, još dodatno prozivaju kukavicama koje su trebale ostati kući i boriti se. Osuđivati nekoga jer želi otići iz rata i živjeti bolje, u kolikom-tolikom miru, jednostavno je gadljivo. O tome sam pisala u jednoj drami, o muslimanskom pacifistu kojeg protiv volje uvlače u rat.
Te mlađe muškarce sumnjiče i da su teroristi. Zapravo, kod pojedinih je ljudi vrlo izražena paranoja da će teroristi iskoristiti izbjeglički val da se inflitriraju u Europu.
Teroristi se mogu inflitrirati i među turistima. Hoćemo li onda i turistima zabraniti ulazak u Europu? Vjerojatno ne jer, za razliku od izbjeglica, oni donose novac.
Što predstoji EU u vezi izbjegličke krize?
Mnogo posla jer treba nanovo osmisliti rješenje svojih granica. Na Mađarskoj se vidjelo koliko je tu kaosa, koliko ne znaju što činiti jer je Orban, vođen po svoj prilici uputama ‘odozgo’, prvo otvorio granice pa zatvorio pa otvorio. Neozbiljno, neepripremljeno, loše.
wpDiscuz