Mnogo je razloga zbog kojih europski lideri usmjeravaju svoju pozornostu na rat u Ukrajini. U isto vrijeme, zapadni Balkan, gdje se dogodio posljednji rat u Europi, pao je na dno europske agende, ali i gdje se događaju pregovori o proširenju Europske unije, piše Henrik Von Homeyer, istraživač Instituta za globalnu javnu politiku iz Berlina, za EU Observer.
Zanemarivanje bi moglo rezultirati ponovnom destabilizacijom zapadnog Balkana.
Kina, a posebno Rusija, jedva čekaju da uskoče u vakuum koji je ostavila Europska unija, a njihovi interesi nisu u skladu s interesima Europske unije.
Srbija je posebno susretljiva prema njihovim naporima, s obzirom na to da ta zemlja samu sebe smatra mostom između Istoka i Zapada. Lideri Europske unije se moraju zapitati mogu li sebi priuštiti da zanemaruju Srbiju još pet godina.
Kada budu postavljali ovakva pitanja, mora im biti na umu da je Srbija doživjela nevjerojatnu transformaciju od “oklijevajućih euro skeptika” do “najboljih učenika u razredu”, kao što je to rekao bivši austrijski kancelar Alfred Gusenbauer.
Ključno u ovom procesu je bilo formiranje nove vlade desnog centra Aleksandra Vučića 2009. godine kada su se Vučić i trenutni srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić odvojili od srbijanskih ultranacionalista, podsjeća Von Homeyer.
Vučićeva konzervativna, proeuropska stranka se bori protiv korupcije, implementira stroge ekonomske reforme i, iznad svega, zahtijeva normalizaciju odnosa s Kosovom. Danas ćete u srbijanskom parlamentu naći isključivo proeuropske stranke što je bilo nezamislivo prije samo nekoliko godina.
Umjesto da nagradi napore Srbije, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker je, kao prvi potez koji imao kada je stupio na tu funkciju, zaustavio širenje Europske unije do 2020. godine.
Iako bi, realistično govoreći, pristupanje Srbije Europskoj uniji prije 2020. godine bilo iznenađenje, Juncker je poslao jasnu poruku: proširenje Europske unije – i pristupanje Srbije – nije prioritetno za novu komisiju.
Ovaj potez je, vjerojatno, bio prva greška Junckera tijekom dosadašnjeg mandata. Europska unija sada riskira da izgubi svoju najveću moć – uvjetovanje pregovorima o pristupanju Europskoj uniji – kada je u pitanju dalji razvoj Srbije.
Ako se Europska unija ne probudi i pokaže veću posvećenost ovom regiji, Srbija bi mogla tražiti alternativne putove, tvrdi analitičar Von Homeyer.
Jedan put bi ih mogao odvesti do Pekinga. Kineska vlada smatra Balkan glavnim čvorištem za svoju dugoročnu strategiju ubrzavanje trgovine između Istoka i Zapada i osiguravanja većeg pristupa zapadnom europskom tržištu.
Kineska razvojna banka i druge kineske banke usmjerile su svoju pažnju na velike investicije u slabu srbijansku infrastrukturu, od čega je jedan od rezultata kinesko-srbijanski Most prijateljstva koji se proteže nad Dunavom.
Ovo novo partnerstvo između Kine i Srbije ne sprečava ekonomsku suradnju. Također uključuje blisko političko prijateljstvo.
Samo 2014. Beograd je potpisao 13 sporazuma i memoranduma s Pekingom što se tiče financija, infrastrukture, telekomunikacija i transporta. Ove dvije zemlje su 2009. potpisale sporazum o strateškom partnerstvu koji omogućuje teritorijalni integritet obiju zemalja i podržava, de facto, stav Srbije prema Kosovu. Kina ima vlastite separatističke regije.
Srbija je otišla toliko daleko da je pristala da se neće pridruživati drugim međunarodnim inicijativama koje kriziraju kinesku politiku ljudskih prava. Srbija je čak 2010. godine kritizirala dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir kineskom disidentu Liu Xiaobou, što je potez koji je u velikoj suprotnosti sa stavom Europske unije o ljudskim pravima u Kini.
Prirodnija alternativa za Srbiju, ali i ona koja je više zabrinjavajuća u svjetlu situacije u Ukrajini, predstavlja Rusija, piše Von Homeyer za EU Observer.
Za to postoje mnogi razlozi: ove dvije zemlje dijele historijske i kulturološke veze, Rusija podržava stav Srbije prema Kosovu u UN-ovom Vijeću sigurnosti, a ove dvije zemlje održavaju blisku ekonomsku saradnju, posebno u sektoru energetike.
Srbija i Rusija su 2013. potpisale ugovor o strateškom partnerstvu koje je produbio ekonomsku i političku suradnju, uključujući koordinaciju u međunarodnim organizacijama. Srbija je bila jedina zemlja kandidat za EU koja nije podržala sankcije protiv Rusije i koja se suzdržala od potpisivanja izjave UN-a u kojem se osuđuje rusko pripajanje Krima.
Srbija je, također, jedina zemlja izvan Zajednice nezavisnih država (ZND) koja je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Rusijom 2009. U oktobru 2014. posebna veza između ove dvije zemlje je ponovo istaknuta kada je ruski predsjednik Vladimir Putin nazočio prvoj vojnoj paradi u Srbiji od 1986. godine.
Uistinu, ako Rusija želi povećati pritisak na Europu, a potom i Balkan, Srbija će postati žarište.
Energetski sektor Srbije je posebno osjetljiv na ruske interese jer Gazprom Neft i Lukoil drže većinu dionica u srbijanskom lokalnom naftnom monopolu Naftna industrija Srbije i Beopetrolu u vlasništvu države.
Dosta nam govori i to da je Vučić okrivio ukrajinski sukob i duel između velikih sila, a ne rusku vladu za otkazivanje dugo očekivanog projekta “Južni tok”, koji bi osigurao Srbiji 2,5 milijuna eura u ruskim investicijama.
Europska unija i lideri dugo vremena drže “na oku” rusko-srbijanske odnose, ali, kao što je politički analitičar Ivan Krastev istaknuo, “niti jedan od projekata usmjerenih ka tome da regija bude manje ovisna o Rusiji nije proveden”.
Iako je situacija problematična, Europska unija ostaje najveći investitor i trgovački partner Srbije, čime umanjuje značaj kineskih i ruskih investicija i trgovine.
Za sada, uvjetovanje Europske unije je najsnažnija transformativna sila u regiji. Srbija možda traži potencijalne partnere na Istoku, ali zemlja nije pokazala znakova da će napustiti put prema EU.
Europska unija je formalno otvorila pristupne pregovore u siječnju 2014., ali od tada nisu otvorena poglavlja o pristupanju.
S obzirom na alternativne opcije Rusije i Kine, loši ekonomski uvjeti u Srbiji i rastuća zabrinutost zbog slobode medija, ono što je ovoj zemlji trenutno potrebno da bi postala uspješna europska demokracija jest pozitivan signal iz Europske unije.
Svako odgađanje znači odricanje od moći uvjetovanja. Srbijanskom narodu je potreban jasan znak da njihova budućnost leži u Europskoj uniji i otvaranje pristupnih poglavlja bi bilo upravo to, zaključio je Henrik Von Homeyer za EU Observer.
wpDiscuz