SKREĆEMO POZORNOST NA OVAJ INDEX AGITPROP NASLOV I ZA ČIJI JE OBRAZ NARUČEN: Mnogi moji kolege su iselili. Puna nam je kapa priča o ratu

Nakon 30. obljetnice bitke za Vukovar, u kojoj su mnogi Hrvati herojski stradali braneći grad, razgovarali smo s Vukovarkom Karlom Murdi, rođenom 1994. godine.

Karla je alternativka, gradi karijeru u obližnjem Osijeku. Završila je srednju školu za primalju, ali u struci nije mogla naći posao pa se prekvalificirala za predškolski odgoj i sada, igrom sudbine, radi u telefonskoj prodaji jedne tvrtke.

Karla nam govori da je zadovoljna smjerom u kojem Vukovar ide posljednjih godina. Hvali Penavu. Sviđa joj se da ulaže u kulturu, u zelene površine. Drago joj je da Vukovar sad izgleda kao velegrad, s festivalom grafita koji s mnogih zidova gledaju na prolaznike pa na čas pomislite da ste u Berlinu. I pritom ne mislimo na one ratne grafite i grbove postrojbi, nego na prava umjetnička djela. A tu je i Vukovar Film Festival. I na koncu, grad je predivan. Ulice su obnovljene, stare zgrade restaurirane. Teško ga je dovoljno nahvaliti. Svejedno, ovih se dana barata podatkom da se 6000 ljudi nedavno iselilo. A zašto su otišli, nije teško pogoditi – posla nema. Ma kako god lijepa bila kulisa u kojoj bi mladi Vukovarci trebali živjeti, isto bi morali negdje i raditi. I zato teška srca ipak odlaze.

Jesi li zadovoljna životom u Vukovaru?

Živim u Osijeku od 2018. godine, prije toga sam bila u Vukovaru od svoje pete godine. Morala sam se preseliti jer u Vukovaru nije bilo ni fakulteta ni posla. Završila sam srednju medicinsku za babicu, a onda sam završila predškolski fakultet za odgajatelja. Dok sam studirala, počela sam raditi na odjelu telefonske prodaje u jednoj tvrtki i onda sam napredovala pa sad kad usporedim poslove i plaće, ovdje mi je bolje. Ali Vukovar je prije rata bio show. I stvarno se nadam da će opet biti takav. Zadnjih je godina apgrejdan i stvarno izgleda nikad ljepše za živjeti tamo.

Misliš li da bi mogla naći posao u Vukovaru?

Teško, jako je u Vukovaru naći posao. Kad sam završila srednju za babicu želja mi je bila raditi tamo u bolnici, međutim u tri godine nikako nisam mogla tamo dobiti posao, a cijelo vrijeme je bila priča da osoblja nedostaje. Ma svuda je klasika – moraš imati hrpu veza. Sa mnom u razred je išlo 28 babica i koliko ja znam samo njih pet radi baš taj posao. Više ih se iselilo. Pa zašto su onda uopće upisali razred babica? Znam da ih je hrpa pozavršavala neke desete fakultete nakon što su shvatili da neće ovdje naći posao u dosadašnjoj struci.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Koliko je tvojih kolega iz razreda ostalo živjeti u Vukovaru?

Nisam u kontaktu sa svima, ali sigurno ih više od pola nije tamo, iselili su od Njemačke, Irske, posvuda. Ali mislim da je sad u Vukovaru lijepo za živjeti za mlade obitelji, ali ako želiš malo više akcije, nekog otvorenijeg života… Meni je tamo bilo teško jer su mi se svi odselili i nisam imala više prijatelja tamo.

Što je s noćnim klubovima, muzikom u Vukovaru, što se sluša, postoji li jedan kafić gdje se pušta rock, punk, metal…?

Ne, takvih rock, punk, metal klubova nema. Niti jedan. Ima onih dnevnih kafića u kojima ne svira ništa, ali ovako večernjih alternativnih nema, dok Osijek ima puno veći izbor mada kad si duže tu i to ti postane malo. U Vukovaru je isto kao i u cijeloj Hrvatskoj, mladi uglavnom slušaju cajke, narodnu muziku. To je u Vukovaru dosta specifično, 18.11. se sluša domoljubna glazba, a ostalih 364 dana u godini narodne.

A kakvi su mladi u Vukovaru, jesu li oni preopterećeni ratom?

Pa nakon sad već 30 godina ne bih rekla da su opterećeni, iako se to osjeti jer su škole i dalje podijeljene u srpske i hrvatske, od vrtića do srednjih škola i mislim da to jako utječe na njih. Radila sam u jednoj osnovnoj školi gdje su bili odvojeni razredi, ali u istoj smjeni, i baš se onako jako osjeti pozitivnija neka energija jer se oni druže u isto vrijeme, dok u drugim školama baš imaš da ujutro su jedni, popodne su drugi i sljedeći se tjedan mijenjaju. Ne znam da se sad djeca toliko tuku koliko navijači. Baš su nedavno bili problemi. Prije godinu dana išla sam s legicom u šetnju po gradu, kad ono interventne policije na sve strane, ima ih jako puno. Prije je znalo biti tučnjava Hrvata i Srba, ali debila je uvijek bilo i bit će, tući će se i Hrvati s Hrvatima. I mislim, osjeti se ta netrpeljivost u klubovima, u večernjim izlascima, s jedne strane su ovi, s druge oni pa samo gledaš oće li krenuti jedni na druge. U Osijeku toga nema, bar ja nisam vidjela, možda u cajkaškim klubovima toga ima više.

Je li ti puna kapa priča o ratu?

Pa, iskreno, svima nam je već puna kapa priča o ratu. Samo se vrtimo u krug, moje društvo o tome odavno ne priča, već godinama nam nije interesantna tema. Da se treba obilježavati, definitivno treba, da ima strašnih priča koje se nikako ne smiju zaboraviti – jasno da ima, ali da se treba baš cijele godine o tome pričati – ne treba. Vukovar ima puno više od toga za pružiti. Jedan dan u godini definitivno treba biti posvećen Vukovaru, ali moramo i gledati naprijed.