Nećemo previše pretjerati ako napišemo da su turizam na hrvatskom Jadranu zapravo izumili – Česi. U razdoblju Austrije, kad su dva jezično i politički bliska naroda živjela pod zajedničkom krunom, upravo su Česi bili oni koji su prvi otkrili i ljepotu i potencijal jadranskog priobalja. Knjige dalmatinskih pisaca – poputĐure Vilovića – pune su stranica o “razvratnim” Čehinjama i njihovim “skarednim običajima” kao što je obnaženo toćavanje u moru. No, Česi jadranski turizam nisu samo stvorili kao gosti. Kao nacija snažne građanske klase i poduzetničke kulture, oni su ga utemeljili i kao investitori. Od splitske Vile Dalmacija do Visa ili Lopuda, nebrojene “češke vile” i “češke vale” diljem Dalmacije svjedoče o tom poduzetnom duhu koji je mogućnosti našeg prostora prepoznao prije domorodaca.
Polustoljetni odnos
Povijest Čeha i jadranskog turizma imala je, dakako, svoje amplitude koje su pratile povijesni usud dva naroda. U tridesetima, Česi su poput civilizatora dolazili u poludivlju, rustikalnu Dalmaciju. U razdoblju socijalizma, Česi su sa svojim lošim automobilima i neuglednom odjećom izgledali sažalno u poredbi sa svojim naglo obogaćenim jadranskim domaćinima, a upravo u tom razdoblju nastaje i cijela arogantna mitologija o Česima kao “lošim gostima” koji na ljetovanje donose konzerve, a put financiraju tako što u Dalmaciji prodaju šuškavce, posteljinu i staklo.
Česi su bili među rijetkom gostima koji hrvatski Jadran nisu napustili ni kad je bio rat. Na koncu, dočekali su da se sudbina vrati na staro: Češka je opet uspješna i tehnološki napredna zemlja, a Hrvatska se vraća na ono što je bila: predindustrijsku, nerazvijenu zemlju težaka. Uz sve te amplitude, Česi su i dalje najčešći hrvatski gosti, a neki dijelovi Jadrana poput omiške i makarske rivijere ili Pelješca doslovce su “češke rivijere” u kojima postoje posve endemske supkulture: češki zabavni programi, češki koncerti, polka partiji. Tako sam jednom, pred dvije godine, u Trpnju na rivi svjedočio takvom “češkom tulumu” koji je lokalna zajednica priredila za češke i slovačke goste, a cijelo mjesto treštalo je u ritmu polke i hitova nama nepoznatih estradnih zvjezdica.
Polustoljetni odnos između čeških turista i njihovih hrvatskih domaćina tema je koja je naprosto tražila dokumentarac. On sada i postoji. Film o kojem je riječ nosi naslov “Obnaženi narod”, autor mu je praški dokumentarist Filip Remunda, a ovog je vikenda doživio međunarodnu premijeru na novoutemeljenom festivalu dokumentarnog filma u Makarskoj – DokuMa.
Riječ je o filmu koji je nastao u produkciji češke javne TV, u okviru serijala “Češki žurnal”, a nakon prikazivanja u Češkoj izazvao je pravu oluju kritika i napada, jer tematizira najgore stereotipe i autostereotipe koje Hrvati gaje o Česima, te Česi o sebi samima i katkad o Hrvatima.
Kontroverza oko “Obnaženog naroda” nije iznenađenje ni za koga tko u posljednjem desetljeću prati istočnoeuropsku dokumentarističku scenu.
Fantomski šoping mol
Režiser “Obnaženog naroda” Remunda čovjek je koji je, naime, karijeru faktički otpočeo skandalom. Godine 2004. Remunda je u suautorstvu s Vitom Klusakom snimio dokumentarac “Češki san“, film u kojem je izmislio otvaranje nepostojećeg šoping centra u Pragu. Dvojica režisera za potrebe su filma smislili i proveli marketinšku kampanju, oblijepili grad plakatima i lecima, a onda na dan otvaranja snimali znatiželjnu svjetinu koja primamljena akcijama hrli prema “šoping molu”, za koji se ispostavi da je tek platneni paravan. Izbio je skandal, novine su Remundu i Klusaka derale naživo, a priča u šopingholičarskom potemkinovom selu probila se do svih svjetskih novina. Nakon toga, Klusak i Remunda su se u još jednom zapaženom filmu – “Češki mir” – jednako jetko narugali i češkom pristupanju NATO-u.
Film je inspiriran tekstom Borisa Dežulovića u Jutarnjem listu o učestalim nesrećama čeških turista “Nesretni dobri turist Švejk”
“Obnaženi narod” nastao je – prema Remundinim riječima – na poticaj hrvatskog koproducenta Siniše Juričića koji je Remundu upozorio na tekst Borisa Dežulovića o učestalim nesrećama čeških turista “Nesretni dobri turist Švejk” objavljen u Jutarnjem listu.
Kamperi i paštete
Film koji se inicijalno trebao baviti nepokolebljivim pustolovnim duhom čeških turista pretvorio se u nešto drugo nakon što je Remunda vidio studentski film redateljice Kristine Kumrić “Welcome to Igrane” o stereotipima koji Dalmatinci gaje o gostima. Remunda se odlučio prihvatiti te, kudikamo zapaljivije teme.
U prvom dijelu filma, bavi se upravo tipskom slikom koju Hrvati koji gaje o češkom turistu. On ironično inscenira predodžbu o kamperima koji sa sobom nose naramak pašteta, koji na plažu nose naramke rekvizita, izgore na prvom suncu, nose bijele čarape ispod natikača i hodaju uokolo u prugastim hlačicama.
Snima takve, dežmekaste turiste koji se na makarske plaže spuštaju s prekrcanim poljskim frižiderima i s luftićima, obilazi kampove. U jednoj sceni čak režira domaću djevojku koja postroji ekipu filma i poput pravog modnog kritičara sasiječe “styling” čeških filmaša: među ostalim, toncu zamjeri “tipično“ češke šlape, a samom Remundi što po gradu hoda u bermudama.
Remunda potom intervjuira domaće žitelje, galebare, Čehe koji žive u Hrvatskoj, češko-hrvatske supružnike, pa čak i zagrebačke teoretičare i preko njih slaže sliku o češkom turistu nastalu u hrvatskoj antropologiji: najviše postiđenog crvenila pri tom pobuđuje snimak spota s YouTubea u kojem se par zagrebačkih glumaca izruguje na temu Čeha, pašteta i spaljene kože na melodiju “Džuli” Danijela Popovića.
Zatvoreni svijet
No, to što je Remunda priredio malim hrvatskim šovenima tek je polovina priče. Druga – još otrovnija – posvećena je Česima. Remunda je kamerom ušao u malo poznati i nama zatvoreni svijet čeških kampova, klubova i naselja u kojem preko ljeta gostuju tamošnje ocvale zvijezde, organiziraju se ljetne verzije praških radijskih i tv talk showa, voditelji odjeveni u kostim Neptuna daju stiroporne Oscare zvijezdama sapunica, a sve to u srcu ima malu sivu ekonomiju sladoledara, hladnjaka s pivom, maserki.
Remundina provokacija dijelom se sastoji i u tome što češke turiste prikazuje sasvim nalik najglupljim hrvatskim klišejima o njima. Ujedno, taj dio filma razotkriva “polinezijske” fantazije koje Česi imaju o svojim domaćinima. Tako jedan od čeških turista veli da svojim domaćinima “zavidi kao pas” jer da se “on muči cijelu godinu, a njima novci dođu sami” te da su zapravo oni isti kao “neke manjine u Češkoj” koje ne rade i samo dođu po socijalnu pomoć, s tom razlikom da se Hrvati čak ne moraju potruditi otići do ureda socijalne skrbi. Remunda se pri tom ironično potrudio provjeriti je li to što njegov Čeh veli istina. Film počinje snimcima makarskog primorja zimi, dok pustim mjestima propuhuje škura bura i sve je zatvoreno. Razgovara s mještanima koji usred zimske depre glavinjaju praznim, turobnim ljetovalištem i žale se “da previše odmaranja opet nije dobro”.
Neispričana priča
S obzirom na to da sa tako zapaljivo poigravaju klišejima, nije čudo da je Remundin “Obnaženi narod” u Češkoj doživio oluju uvreda i kritika. Ni makarska projekcija nije prošla bez ekscesa. Tako su nakon projekcije dvije Čehinje udate u Dalmaciji optužile režisera da mu je film uvredljiv za žene, da potpiruje netrpeljivost, pa čak i da “uzima češki novac da bi vrijeđao svoj narod”.
Sam Remunda – koji je tijekom snimanja naučio gotovo besprijekorno hrvatski – morao se na makarskoj sceni braniti da je ponosan što je Čeh i da je njegov cilj bio ogoliti, a ne potpirivati stereotipe.
Remunda je “žilnikovski” tip redatelja kod kojeg je granica dokumentarca meka. On uvelike “režira” svoje junake, organizira apsurdne narativne situacije, provocira događaje i stalno ogoljuje konvenciju dokumentarnog filma kao “objektivne istine”. Radi to provokativno i zabavno, pa je i ovaj film takav. No, dojam je da je i nakon “Obnaženog naroda” priča o “češkom moru” još uvijek velika neispričana priča koja uključuje more sjećanja, osobnih ispovijesti i povijesnih obrata: ta priča čeka svoj dokumentarac da bude ispričana pred kamerama.