Tog 16. travnja 1993. godine vojnici HVO-a krenuli su put Ahmića. U svega nekoliko sati ubijeno je 116 civila
Na jučerašnji dan, točnije na Veliki ponedjeljak, prije nešto više od 2 tisuće godina, skupina od trinaest muškaraca ušla je u jeruzalemski hram, najveće i najvažnije vjersko svetište u gradu. Tamo okupljenima, predvodnik ove skupine ogorčen zbog onoga što je unutra zatekao obratio se oštrim i upozoravajućim riječima. Svima koji su od vjere učinili biznis ljutito je poručio: “Zar ne stoji pisano: ‘Kuća moja neka bude kuća molitve za sve narode’, a vi ste je pretvorili u razbojničku špilju!.”
Na današnji dan, točnije na Veliki utorak u zoru, trinaestorica muškaraca drugi dan zaredom krenuli su put Jeruzalema. Prije ulaska u grad njihov ih je predvodnik poučio: “oprostite ako što imate protiv koga, da i vama Otac vaš nebeski oprosti vaše grijehe”.
Bila je to još jedna u nizu poruka kojom je svoje sljedbenike pozivao da budu ponizni, samilosni i tolerantni, da ne mrze nego praštaju, da se bore protiv zla čineći dobro. Nekoliko dana kasnije sve je to sažeo u jednoj rečenici: “Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!”
Etničko čišćenje muslimana
Na današnji dan, točnije 16. travnja 1993. u zoru, naoružani pripadnici HVO-a krenuli su put Ahmića. Stanovnike sela iznenada su probudile snažne detonacije. Grupirani u manjim skupinama neustrašivi bojovnici s krunicama oko vrata palili su kuću po kuću, ponekad s živim ljudima unutra.
Ratni zločinac je postao nacionalni heroj
Osoba osuđena na dugogodišnju robiju zbog ovog masakra i prije izlaska iz zatvora proglašena je od dijela javnosti nacionalnim herojem. Dio crkvenih velikodostojnika njegovu je žrtvu usporedio sa žrtvom Isusa Krista i upravo u njemu prepoznao osobu koja po svijetu treba propovijedati Radosnu vijest. Jer, kako kažu, on može “najbolje protumačiti Riječ Božju.”
Danas ne želim misliti na njega i sve one koji su sudjelovali u ovom krvavom piru. Niti na one koji ih slave kao moralne veličine i ponos domovine. Čak ne želim pred očima imati ni beživotna tijela ni zapaljene kuće.
Danas bi volio da svi koji ovo čitate zamislite gospođu Fatimu (81) i Hajru (73) kako s osmijehom na licu razvijaju jufke za pitu, starog Aziz-efendiju (81), Džemala (72) i Hazima(69) kako u hladu jasmina pjevaju o žutim dunjama, ranovečernjem meraku ili lijepoj Emini s ibrikom u ruci.
Nevini ljudi koji su živjeli u Ahmićima
Probajte zamisliti Semira (10), Elvisa (7) i Senada (7) kako izvikuju imena poznatih nogometaša dok naganjaju lopte po livadi, ili Hajru (19) i Sabiru (23) kako komentiraju momke iz susjednog sela. Neka vam na tren pred očima bude preslatka Melisa (2) i živahni Nermin (4), ponosni što zbog tromjesečnog Seje više nisu najmlađi u selu.
A sad se okrenite oko sebe i pogledajte sve te razdragane mališane po dječjim igralištima, bezbrižne tinejdžere pred kojima je život pun izazova, ili umirovljenike koji se s nostalgijom prisjećaju mladosti. Prisjetite se na tren svoje djece, unuka, braće i sestara, bliskih rođaka i još bližih susjeda, koji svakodnevno uljepšavaju i upotpunjuju vaš život.
I samo zamislite da su svi ti nevini i vama dragi ljudi na današnji dan 1993. živjeli u Ahmićima.
wpDiscuz