“Postoje ilegalni načini, ali, molim vas, nemojte! Dovest ćete se u situaciju da vas deportiraju”, poručila je preko društvenih mreža klijentima pravnica Ajša Ramić, reklamirajući svoj novi biznis. Svježe povezana s imigracijskom savjetnicom Merjem Mirsadom Veladžić, stanovnicima BiH željnim boljeg života nudila je pomoć i obećavala lagan put do američke useljeničke vize.

Poslovne partnerice, koje je Facebook spojio nekoliko dana ranije, tvrdile su da surađuju s američkom ambasadom u BiH i u ime građana apliciraju za ubrzani proces dovijanja viza. Zauzvrat su od klijenata tražile uplate od oko pet tisuća dolara kako bi im ugovorile termine za intervjue u ambasadi.

Zahvalni na prilici i s nadom u novi početak, 36 obitelji je potpisalo ugovore o suradnji s posrednicama, uvjereni da iza njih stoji ambasada. No, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da Veladžić i Ramić nisu ni surađivale ni komunicirale sa službenicima ambasade, a klijentima su davale krivotvorene dokumente.

Članovi 14 obitelji s kojima su novinari razgovarali kažu da im je suradnja s ovim ženama donijela razočaranje i sramotu.

“Izvisili smo, prevareni!” kaže Džemal Filan koji bezuspješno pokušava vratiti novac koji je uplatio kako bi svog bratića doveo u obećanu zemlju.

Lažno posredništvo

Žepčanka Merjem Mirsada Veladžić doselila se u Jacksonville na Floridu 2017. godine.

Uz posao u tvornici, 2018. godine je osnovala administrativni servis za prevođenje i pomoć starijim sugrađanima koji se nisu dobro snalazili u američkom administrativnom sistemu. Tvrdi da nije imala veliku zaradu i da je tarifa u rigidnom financijskom sistemu Amerike bila “koliko ti nije puno”.

No, početkom travnja ove godine njoj je zatrebala pomoć u BiH. Preko društvenih mreža je pronašla mladu pravnicu iz Visokog, obrazovanu i samouvjerenu Ajšu Ramić koja joj je za tri dana “sredila” boravišnu dozvolu u BiH za zaručnika koji tada i nije bio u zemlji.

Dozvola je bila krivotvorena, a e-mail koji je šef Terenskog centra Sarajevo u Službi za strance BiH Asmir Kedić poslao Ramić i koji je završio riječima: “Bravo na aktivnostima, najbolja si kao i uvijek”, bio je lažan. Kedić u vrijeme slanja nije više radio u Službi.

Veladžić tvrdi da sve to nije znala. Ramić ju je kupila efikasnim radom i ideja za suradnju je bila rođena: “Ajša, mogla bi pomoći jer mene ljudi pitaju kako mogu dovesti ljude otuda.”

Veladžić je sredinom travnja osnovala firmu Bamer administration and interpreter services u Jacksonvilleu i s Ramić počela biznis.

Dvadesetdevetogodišnja Ramić u promotivnim tekstovima sebe opisuje kao borca za prava manjina, a mediji su je predstavljali kao jednu od najobrazovanijih Romkinja u Europi. Nakon magisterija je radila u nekoliko organizacija, ali je prije dvije godine postala “sama svoja gazdarica”. Osnovala je Forrtuna administrativni biro koji je ove godine u Visokom preimenovala u Invictus administration.

Ove organizacije su se u različitim kombinacijama pojavljivale kao ugovorne strane u novom poslu s američkim vizama. Veladžić je trebala pronalaziti klijente i skupljati novac, a Ramić potpisivati dokumente i komunicirati s ambasadom, tvrdeći da s njima ima ugovor o suradnji.

Najmanje 10 obitelji se pripremilo za odlazak u SAD

Samouvjerene i sa spremnim odgovorima na svako pitanje, svakodnevno su se reklamirale na društvenim mrežama. Nudile su jednostavan i brz put do američke vize, bez čekanja i maltretiranja po ambasadi. Klijentima je ostalo samo da im daju novac.

“Dvadeset dvije godine sam ja ovdje, ja još nisam svoju zemlju posjetio. Nemam nikoga, imam jedino tog brata i tu njegovu obitelj i stalo mi je do nekoga svog”, kaže Džemal Filan iz Jacksonvillea. Iako sumnjičav, nada da bi mogao dovesti bratića u Ameriku i konačno imati svoju krv pored sebe bila je jača pa je dao Veladžić 3250 dolara.

Isto je godinama željela i Hercegovka iz Detroita, ali njena sestra s obitelji nije mogla tako lako u Ameriku. Ona se prisjeća razgovora s Veladžić:

“Ona meni kaže: ‘Imam još jednu (useljeničku vizu, op. a.), netko je navodno odustao.’ Ja sam lucky da sam ja nju nazvala, da je moja sestra upala u taj sistem! I sad, ono, kontam, wow! Baš sam sretna!”

U vrijeme emitiranja promotivnog videa najmanje deset obitelji u Bosni i Hercegovini je pakiralo kofere, uvjerene da su na putu za Ameriku zahvaljujući sposobnim posrednicama s dobrim vezama, svojim sretnim zvijezdama i uplatama od ukupno 52.450 dolara.

Nitko od njih nije imao razlog sumnjati ni u majku četvero djece iz Željeznog Polja kod Žepča, posvećenu vjeri, ni u pravnicu čiji se ured nalazi tik uz Policijsku stanicu u Visokom.

Vizu se može zatražiti isključivo osobno

Da su na internetu potražili stranicu američke ambasade u BiH, vidjeli bi da za vizu mogu aplicirati samo osobno.

“Ne radimo ni s kakvom vanjskom strankom, odnosno agentom posrednikom”, kaže konzul Martin Thomen i objašnjava da aplikanti za useljeničke vize ne moraju platiti unaprijed.

No, Veladžić i Ramić su klijentima tvrdile da može drugačije. Nudile su program prema kojem bi već za dvadesetak dana trebali biti u Americi.

“Dosta je olakšano i ubrzano. Ti programi su jedinstveni. Ne možete vi za njega individualno aplicirati. Znači, ne možete”, tvrdila je Veladžić u promotivnom videu.

Klijenti su morali brzo, ponekad i u roku od dva sata, uplatiti polovicu novca. Iznosi su bili različiti pa je za neke četveročlane obitelji useljenička viza koštala 5800, a za neke 6250 dolara. Pojedinci su radnu vizu plaćali od 1550 do 5250 dolara.

Veladžić kaže da su na to njih dvije imale pravo: “To nisu čarape, to nije fiksna cijena. Procijenite, jednostavno, koliko!”

Ljudi im uplatili 140 tisuća dolara

CIN-ovi sugovornici kažu da je bilo lako vjerovati onome što su dvije žene nudile preko društvenih mreža, iako sada, “poslije bitke”, sve izgleda nelogično i neizvodivo. Osramoćeni su i ne žele govoriti o ovom iskustvu pod punim imenom i prezimenom.

Uglavnom bez osobnog kontakta i poslovne preporuke, posrednicama su novac uplaćivali preko Western Uniona, različitih aplikacija u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), preko računa ili gotovinom.

Iako su ljudi novac uglavnom uplaćivali Veladžić, ona tvrdi da je veći dio prosljeđivala Ramić, njenom mužu Edinu Garridu Rojasu, majci Nermini Ramić i ocu Harisu Ramiću jer banke nisu dozvoljavale da se na račun jedne osobe uplati više od 2500 dolara dnevno. Za tri mjeseca uzele su od klijenata oko 140 tisuća dolara.

Nakon prve uplate klijenti su potpisivali Ugovor o suradnji s Ramić koja im se predstavljala kao odvjetnica, iako to nije bila.

Brzo nakon potpisivanja ugovora Ramić bi tvrdila klijentima da počinje popunjavati aplikacije za vizu, a potom bi ih već nekoliko dana nakon uplate obavještavala da su je dobili i da ih očekuju u ambasadi na intervjuu.

No, konzul Martin Thomen kaže da ambasada ne izdaje nikakve dokumente u procesu apliciranja za vizu: “Tako da je dokument te vrste, ja vam garantiram, falsifikat.”

Na grbu bio broj hotela Bristol

Obitelj iz Mostara je posumnjala čim su dobili ovaj papir. Naime, na dokumentu s blijedim i lažnim grbom američke ambasade kao kontakt ambasade naveden je broj hotela Bristol u Sarajevu.

“One (Veladžić i Ramić, op. a.) su rekle da je to greška. Ma, kako će američka ambasada pogriješiti?!” prisjećaju se opravdanja koje su dobili kada su to rekli svojim posrednicama.

Većina ljudi s kojima su razgovarali novinari CIN-a je ovaj dokument dobila samo kao fotografiju koju je “uslikao netko iz ambasade i proslijedio Ajši”, dok su ih rijetki preuzimali od nje osobno. Među njima je bio i Sarajlija Damir Ustamujić koji je u tom trenutku mislio da ušteđevina koju je potrošio da bi poslao sina u Ameriku nije mogla biti iskorištena na bolji način. “Fantastična kopija! Na kraju krajeva, prvi put vidim takav papir.”

Čim bi dobili ovaj dokument, aplikanti su morali uplatiti drugi dio dogovorenog iznosa.

Konačno, svih deset obitelji čekalo je polovicu lipnja u uvjerenju da tada imaju zakazan intervju i viziranje u ambasadi, ali se to nije dogodilo. Umjesto toga, Ramić im je uzela putovnice kako bi ih sama odnijela u ambasadu.

“Vi vidite sve, ali idete dalje”, objašnjava Mostarka slijepu nadu koja ih je navodila da zažmire na očigledne propuste i nelogičnosti tijekom suradnje s Veladžić i Ramić.

Razotkrivanje

Iako im je obećano da će za nekoliko dana dobiti svoje putovnice, ljudi su na to čekali oko mjesec dana. Za to vrijeme su Veladžić i Ramić na uporne i sve učestalije nervozne pozive i upite klijenata o osobnim dokumentima govorile da se strpe i odgađale termin isporuke “zbog gužve u ambasadi”.

“Svima postaje sumnjivo – doći će putovnica, treba otići u DHL podići putovnicu, pa onda ne treba u DHL, doći će ta putovnica kući, pa danas, pa nije danas, nego sutra, prekosutra”, prisjeća se Ustamujić komunikacije s Veladžić i Ramić.

Klijente su opominjale da ne kontaktiraju ambasadu jer tako “otežavaju proces i sebi i njima” i slale im fotografije navodnih e-mail prepiski s osobama koje su potpisane na krivotvorenim dokumentima i za koje su svi vjerovali da su službenici u ambasadi.

No, nijedan od tih e-mailova nije stizao sa službene adrese ambasade, već s komercijalnih internet-servisa poput Gmaila i Outlooka, što je neuobičajeno i nedozvoljeno u poslovnoj komunikaciji. Istovremeno, Veladžić poručuje obiteljima da počnu kupovati avionske karte.

Tada je već većini bilo jasno da nešto nije uredu, ali otac četveročlane obitelji iz BiH kaže da nije bilo lako reagirati. Prodali su imovinu, dali i najavili otkaze na poslu, a djeca su se pozdravila s kolegama u školi.

“Ne možeš napraviti neki radikalan korak jer si već napravio sebi problem, razumiješ?” objašnjava on. “Očekuješ da će se nešto popraviti.”

Kako bi barem sebi objasnio što se događa, pozvao je prijatelje i saznao da potpisnici dokumenata zaduženi za vize uopće ne rade u ambasadi.

Iznenada dobili putovnice poštom

Nazvao je Veladžić koja je odmah krenula iz Amerike. Četiri dana nakon dolaska u BiH, u svibnju ove godine, prvi put se uživo srela s Ajšom Ramić u Visokom.

Istog dana su putovnice aplikanata, za koje se do tada vjerovalo da su u ambasadi, poslani iz pošte u ovom gradu u običnoj kuverti. Pisalo je da ih šalje Ana Kukolj iz Sarajeva koju je Ramić predstavljala kao službenicu ambasade i potpisnicu odluka o dobivanju vize.

U narednih nekoliko dana Veladžić se sastajala s klijentima, ponavljajući da su svima sigurne i vize i intervjui, iako je nekoliko njih već tada znalo da njihovi zahtjevi nisu ni predani – tako im je na upit odgovoreno iz ambasade sa službene e-mail adrese.

Veladžić je s klijentima otišla pred ambasadu.

“Tek sam onda vidjela svojim očima, kad mi je službenik rekao: ‘Ovo nije logo ambasade, niste na listi'”, tvrdi Veladžić i dodaje da je odmah pitala Ramić tko su ljudi za koje je tvrdila da su službenici ambasade s kojima surađuje.

Među njima je bila i Amela Dinar Mostić.

“Ja sam ti vrlo dobro objasnila sve, da je Amela dio tog tima i da je Amela šefica Ani (Kukolj, op. a.). Nema potrebe mene da ispituješ i mene tako da propitkuješ preko telefona. Ti i ja smo valjda tim u ovom svemu”, rekla joj je Ramić i zaprijetila policijom.

Jedina Amela Dinar Mostić u Visokom je doktorica u lokalnom domu zdravlja. Ona tvrdi da ne poznaje svoju sugrađanku Ramić i da nema nikakve veze s ambasadom SAD-a u BiH.

Osim Ane Kukolj, na krivotvorenom dokumentu potpisan je i Matthew Fist. Novinari CIN-a nisu pronašli ljude s ovim imenima koji bi bili povezani s ambasadom, Ramić ili Veladžić.

“Sa svima sam komunicirala e-mailom, ali nikada nikog nisam čula telefonski”, kaže Veladžić.

Prijave u BiH i SAD-u

Saznavši za ove događaje, američka ambasada u Sarajevu je obavijestila javnost u BiH, svoj ured u Washingtonu i lokalnu policiju o prevari.

Veladžić je prijavila Federalnoj upravi policije u Zenici Ajšu Ramić zbog prevare i vratila se u Ameriku. Tvrdi da je sve dokumente i informacije koje je davala ljudima dobivala od nje.

“Nisam znala da je to ilegalno. (…) Odvjetnik radi posao koji treba raditi. Zašto ja moram razbijati glavom oko toga?!”

Svim klijentima i poslovnoj partnerici poslala je obavijest o prekidu suradnje s Ramić, zatraživši od nje da im vrati novac. Ramić se od tada nije javljala na njihove telefonske pozive, a nije htjela službeno razgovarati ni s novinarima CIN-a.

Ona je na zahtjev tužitelja Zeničko-dobojskog kantona sredinom kolovoza saslušana zbog prijave o prevari koju je predala Veladžić.

Poslovnim partnericama je 36 obitelji i pojedinaca uplatilo skoro 140 tisuća dolara. Prema riječima Merjem Veladžić, ona je dobila 48.5 tisuća, a Ramić 91.5 tisuća dolara.

Među tim novcem je i 5250 dolara koje je Edin Salešević iz Sant Luisa uplatio za vizu svoje rođakinje: “Ja sam rekao Merjem: ‘Digni kredit, vrati novac kome možeš. Isplaćuj, plaćaj, što ću ti ja!?’ Žao mi je, znamo se, žao mi je, ali ja, kad tropnem, ja platim.”

Salešević je došao u BiH po dvoje mladih, planirajući im dati posao i šansu za ostvarenje američkog sna, ali se u novu domovinu vratio sam s novom lekcijom iz starog zavičaja. “Bosna je uvijek pravo mjesto za prevare.”