Novinarska etika i duh provincijalizma

Odron medija opće je mjesto, bahata informacija, nešto što već odavno ne izaziva čuđenje kod iole upućenijeg svijeta. Pa ipak, javnost je ovdje izdresirana da taj žurnalistički odron i tu ideološku skučenost gotovo uvijek vidi u kod onog Drugog. Fragmentacija javnog mnijenja samo je odraz političke i društvene fragmentacije. Kako deideologizirati informaciju i osloboditi je političkog utjecaja? Kako postići širinu informiranja? Kako onemogućiti paljenje nacionalističkih požara koje takva medijska revnost potpiruje i stalno ih drži makar u tinjajućem stanju? To bi, prije svega, trebao biti zadatak javnih medijskih servisa. No ovo je ipak Bosna i Hercegovina, piše Neven Šimić za Digitalnu Demokraciju.

Javni servisi u BiH slika su i prilika zemlje koju medijski servisiraju. RTRS je već odavno megafon vladajućeg SNSD-a. FTV je imala razne faze i cikluse, flertujući malo sa SDP-om pa koketirajući malo sa SDA. BHT je možda najbliža standardu šireg i nepristranog informiranja, ali ipak i dovoljno daleko da ne treba licitirati sa pozitivnim ocjenama. Nije bitno drugačije ni sa privatnim televizijama i portalima. BN televizija bliska je SDS-u i Savezu za promjene. TV1 se u 2017. godini temeljito transformirala i postala politički i ideološki malj, udaljivši se od profesionalizma i zdravog razuma. Banjalučka ATV umije iznenaditi zanimljivim političkim i šire društvenim debatama, ali i sa fake news prilozima. Zna se da hercegovački portali, poput Poskoka ili HMS-a, protežiraju stranku čiji slogan glasi kao prve dvije riječi ove rečenice. Faktor i Stav dosljedni su u afirmaciji najjače bošnjačke i najjače turske stranke. Moglo bi se ovako nabrajati do unedogled. Ali šta je sa tzv. građanskim medijima? Šta je sa onim medijima koji nisu nužno etnički determinirani? I koji nude taj dašak alternative i nepristranosti za kojom čezne svako razuman u ovoj zemlji? E pa takvih ili nema ili su rijetke informativne i medijske oaze. Ali zato imamo jedan zanimljiv fenomen: medije koji su vrlo uspješni u nacionalističkom huškanju, a istovremeno se vrlo rado kriju iza lijevo-građanskih i antinacionalističkih fasada.

Huškanje kao metodologija

Jedna od ogavnijih pojava u postdaytonskoj BiH je svjesno korištenje huškačkog jezika u promociji vlastite političke agende. Po tome je nekako najprepoznatljiviji Milorad Dodik. Huškanje i podizanje nacionalne temperature je nešto što je generalno karakteristika desnog populističkog kolorita. Dodik je dio tog spektra ma koliko naziv njegove partije uvjeravao u suprotno. I on to u osnovi i ne krije. No posebno je ogavno kada takvom diskursu pribjegavaju partije i pojedinci koji se na bh. političkoj pijaci nude pod lijevo-liberalno-građanskim etiketama. Ergo, alternativom. A da rečena lijeva i alternativna huškačka ogavnost dobije svoj medijski prostor revno se brinu žurnalistički pregaoci iz lijevo-liberalno-građanskog medijskog miljea.

Uzmimo za prvi primjer portal Vijesti.ba. A uzmimo i datum 27. studeni kao vremensku referencu. Rečeni portal je tog dana objavio tekst pod naslovom “Zločinci i zločini na jednom mjestu”, a ovo je izdvojio kao sažetak i oglasio na fejsbuk, da što veći broj ljudi vidi: “Arsenal monstruoznih zločina: Jednog zatočenika na Heliodromu prinudili su da poliže vlastitu krv kako «balijska krv ne bi ostala na hrvatskoj zemlji”. Hajmo prije nego što prokomentiramo ovakav način plasiranja informacije dati sličan primjer iz nekog drugog medija. Recimo sa Blica: ‘’Stravični zločini nad Srbima’’, uz udarni podnaslov: ‘’Devojčica dozivala mamu dok su je muslimanski vojnici silovali’’. Ili da probamo s portalom Dnevno.hr: ‘’ Ispričavamo se svim Srbima i svijetu za sve srpske zločine iz Domovinskog rata, oprostite što ste nas mučili’’, uz prigodan komentar: ‘’Zarobljenike se mučilo na najokrutnije načine… Najmlađa silovana osoba imala je svega 5 godina, a najstarija baka imala je 80 godina.’’ I jedan i drugi i treći način plasiranja informacije školski je primjer medijskog huškanja. Vrlo je moguće da se u sva tri slučaja radi o autentičnim iskazima, no stvarni motiv ovakvog plasiranja informacije nije pijetet prema žrtvi nego politički obračun s onim Drugim. Što kreatore ovakvih medijskih sadržaja baca duboko na profesionalno i moralno dno.

Ko imalo razumije mehanizam medijskog huškanja, kontraprimjer mu nije bio ni potreban. Pravo je pitanje koji su motivi da se informacija sa jednog lijevo-građanskog medija servira na ovakav način? I kako to da je metodologija huškanja lijevih i desnih medija tako dramatično slična. Da ne kažemo ista. Možda bi se portalu Vijesti.ba i moglo progledati kroz prste, možda ih je samo ponijela atmosfera oko presude šestorki. Međutim, nije tako. Ovaj portal dosljedno (i) opsesivno, tokom cijele 2017. godine i na isti opisani način, širi kroatofobiju, dreteljizirajući Hrvate na vrlo sličan (da ne kažemo isti) način kako, recimo, RTRS i islamofobne web platforme fundamentaliziraju Bošnjake. Islamofobna, kroatofobna ili srbofobna metodologija huškanja, koja je suštinska razlika?

Nacionalističkim šovinizmom inficirani mediji kreiraju atmosferu rata i sukoba, prokazujući onog Drugog kao demona i permanentnu prijetnju. Te medijske mehanizme dekonstruirali su i dobro opisali teoretičari i filozofi poput Jurgena Habermasa i Petera Sloterdijka. Osnovna svrha takvog medijskog mehanizma je kreiranje atmosfere rata u uvjetima mira. I homogenizacija. Uz pomoć politike i (kvazi)intelektualnih pogona, mediji proizvode i nameću kolektivne slike i predodžbe koje kazuju da su Hrvati genetski determinirane ustaše koje u pravilnim vremenskim razmacima slave dretelje i ruše mostove, Bošnjaci su u tom imaginariju poturice sklone islamističkom radikalizmu i terorizmu, dok Srbi imaju zločinački gen koji upravlja njihovom kolektivnom patologijom. Lijepo je vidjeti da tu poetiku stereotipiziranja i huškanja oduševljeno prihvataju lijevo-liberalne medijske utvrde i građanski alternativci. Portal Vijesti.ba uspješno se u 2017. godini profilirao kao jedan od vodećih medijskih bastiona sarajevske malograđanske gluposti.

Ono što vrijedi za spomenuti portal u jednakoj mjeri važi i za televiziju TV1, još jednu medijsku ispostavu lijevo-građanske provenijencije i otvorenosti. Ova privatna tv kuća kreira političku i medijsku atmosferu koja povremeno neodoljivo podsjeća na slavne uratke Televizije Beograd s početka 90-ih. TV1 se po načinu kako plasira informacije također potpuno izjednačila s profesionalnim standardima kakve njeguju bastioni profesionalizma poput RTRS-a. Djelić te prijateljske atmosfere i izvještavanja u Give peace a chance maniru možete osjetiti ako pogledate, recimo, centralni dnevnik ove tv kuće od 2.12.2017. godine. A možete se vratiti i koji mjesec unatrag i pogledati dnevnik od 23.5.2017. i uvjeriti se da se u tih nekoliko mjeseci ništa dramatično nije promijenilo u načinu izvještavanja ove televizije. Možda vam se ovako na prvu gadi ideja da vršljate po tom medijskom škartu, ali nemojte nikada podcijeniti mazohista u sebi. Spomenuti dnevnici nisu nažalost nikakvi izuzeci već kontinuitet javnog izvještavanja ove tv kuće tokom cijele 2017. godine. I tu se opet vraćamo na Sloterdijka i Habermasa i kreiranju atmosfere rata u uvjetima mira. Čemu srbofobija, čemu kroatofobija, gdje su se zagubili žurnalistička neovisnost i kritičko samopropitivanje. I nije mnogo bitno da li se u slučaju televizije TV1 i portala Vijesti.ba radi o neukim medijskim poluintelgentima koji ne razumiju kakav otrov istresaju u javni prostor ili o neodgovornim i amoralnim nacional-žurnalističkim jurišnicima koji svjesno bildaju mržnju zarad par klikova više. Ili zarad nekih, za sada, nevidljivih političkih ciljeva. I u jednom i u drugom slučaju rezultat je isti – kreiranje mržnje i betoniranje podjela, ono što se najčešće, s pravom, zamjera etnonacionalnim politikama i njihovim medijskim ekstenzijama.

Već je postao kliše da zatucanci raznih profila i boja svoj nacional-šovinizam pakuju u lijevo-liberalnu ambalažu. Šteta što ovdašnja lijeva i građanska analitička aparatura slabo prepoznaje ili svjesno ignorira taj društveni problem. Ta podvojenost lijevo-građanske političke, intelektualne i medijske scene zaslužuje jednu posebnu, oveću studiju. Recimo, studiju u kojoj bi se, između ostalog, taksativno pobrojao sav informacijski i huškački mrak kakav se isporučivao i još uvijek isporučuje sa lijevo-građanskih medijskih adresa i političkih govornica. I gdje bi se podrobno analizirala šizofrenija koja je zahvatila ovdašnju lijevo-građansku scenu. Ne može se istovremeno biti lijevo-građanski liberal i nacionalistički huškač. Čak ni u Bosni i Hercegovini. To nikako ne znači da istinski građanski mediji trebaju otupiti svoju kritičku oštricu spram nacionalističkog šovinizma. To jednako vrijedi i za kritiziranje nacional-šovinizma u vlastitim redovima ako se u javnom djelovanju želi biti vjerodostojan. S pravom se od lijevo-građanske medijske, političke i intelektualne scene očekuju drugačiji lijekovi za bolesno društvo. Dobre namjere bivaju relativizirane ili čak poništene štetnim nuspojavama.

Selektivni pluralizam

Nije baš najasnije zašto lijevo-građanski žurnalistički pregaoci preuzimaju metode rada i logiku desnog populističkog kvazižurnalizma. Još je manje jasno zašto i po kojoj osnovi sami sebe tituliraju lijevo-građanskim antinacionalistima. Sa opisanom metodologijom rada oni su daleko, ali baš daleko od tih ideala. Tužna je a pomalo i smiješna ta protivrječnost. Ili kad, recimo, lijevo pozicionirani portal Tacno.net plaćenim oglasom promovira mrzilačke eskapade Emira Suljagića, onda se zapitaš je li u pitanju manjak koncentracije ili manjak čega drugog, supstancijalnijeg. Suljagić je ratoborni kolumnist lijevo-građanskog Oslobođenja i predsjednik političkog savjeta Građanskog saveza. A Građanski savez je stranka čiji (ne)postojeći politički program ubija ‘’prejaka reč’’. I jedna od već spomenutih lijevo-liberalno-građanskih partija koja nacionalistički nabrijanim saopćenjima nastoji podići svoj politički rejting. Iako se takva taktika u BiH često pokazala uspješnom, GS je i dalje minorna stranka, i statistički i sadržajno. Naročito sadržajno. Saopćenja ove stranke najobičnija su halabuka, bogata nacionalističkim klišejima, a siromašna smislom i racionalnošću. Pa ipak određenu društvenu relevanciju GS-u daju lijevo-građanski mediji koji re(do)vno prenose njihova saopćenja ili kolumnističke bisere Emira Suljagića.

Naročito se to odnosi na sarajevsko Oslobođenje. Fino je njegovati pluralizam mišljenja, u ovakvim društvima i ovakvim vremenima itekako poželjno. Ali ima jedna sitna logička i etička začkoljica: zar u novinarstvu ne postoji jasan kriterij šta je informacija vrijedna pažnje, a šta tabloidni senzacionalistički škart sa zloćudnim sadržajem. I huškačkim jezikom. Međutim, spomenuti pluralizam mišljenja već odavno je u Oslobođenju više simulacija nego stvarni sadržaj. Oslobođenje je dosljedno selektivno pri odabiru sugovornika kada je riječ o osjetljivim pitanjima uređenja BiH. Nešto kao printana verzija sarajevskog Kruga 99, mostarskog Centra za mir i multietničku saradnju i sličnih besmislenih organizacija čija je učestala javna prisutnost potpuno nesrazmjerna njihovom stvarnom potencijalu da ovo društvo učine boljim i mirnijim mjestom. Šteta je srozavati godinama i decenijama stvarani ugled. Čak i Avaz, koji je nekad bio sinonim za profesionalni odron, danas po tim pitanjima djeluje ozbiljnije i pluralizmu mišljenja skolnije od Oslobođenja. Zdravorazumskim snagama u Oslobođenju, ako još postoje, morao bi se konačno upaliti alarm. Jer Oslobođenje je isuviše važna medijska činjenica u Bosni i Hercegovini i treba vjerovati da je ipak riječ o privremenim posrtanjima. Kredibilitet Oslobođenju donekle spašava sasvim solidna kolumnistička ponuda.

Ima li lijeka

Već je rečeno da huškačka metodologija i nacionalistička zažarenost prirodno obitavaju unutar desnog populističkog miljea. Posrnuća ili čak metastaza pojedinih lijevih medija ozbiljan je društveni problem. Primjećuje li to iko od lijevo-građanskih dušebrižnika? Koliko daleko mogu ići ignorancija i samoobmanjivanje? Ili je nacionalizam u tolikoj mjeri prožeo ovdašnju lijevu medijsku scenu i ljevicu generalno da ona više nije u stanju prepoznati njegove simptome i pokrenuti proces samoizlječenja.

Nije nikakva mudrost ako kažemo da je ponašanje medija u BiH u najtješnjoj vezi s razvojem političke situacije. Mediji su, nažalost, u ogromnoj većini glasnogovornici i sluge određenih politika. Bilo bi puno bolje i prirodnije kada bi mediji u BiH imali snagu da budu korektiv lošim politikama. Neku malu naznaku novog lijevog buđenja u BiH dao je naslutiti Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a, rekavši nedavno u intervjuu za Prometej da ljevica mora prestati koketirati sa nacionalizmom. I da je vrijeme za novu, pluralnu ljevicu. Treba vjerovati da je Nikšić u potpunosti svjestan značenja izgovorenog. Jer to između ostalog znači radikalan raskid s politikom kakvu je SDP vodio zadnjih 10-ak godina. To znači odstupanje od logikelijevog nacionalizma. Bez obzira na loša iskustva u prošlosti i bez obzira na vodeće kadrove na ljevici koji u ovom trenutku nimalo ne obećavaju, Nikšićevu najavu novog smjera ne treba odbaciti.

Mediji mogu biti vrlo važni za proces pomirenja u BiH, a mogu biti i kreatori podjela. Nažalost, neki od gore opisanih medija puno više su kreatori ovog drugog. Ili da to izrazimo ovako: za proces pomirenja u BiH rečeni mediji ljekoviti su taman koliko i cijanid u liječenju glavobolje.