NOVI ROMAN ‘Mogla sam to biti ja’ Marine Vujčić, autentična priča o boli gubitka

Roman spisateljice i urednice Marine Vujčić “Mogla sam to biti ja” autentična je priča o suočavanju s gubitkom voljene osobe i autoričin hommage pokojnome ocu, a pisanje toga romana, kako je istaknula, poslužilo joj je kao terapija u procesu ozdravljenja
“To je priča iz prve ruke. Gubitak voljene osobe i gubitak oca nije nešto što bi pisac rado tematizirao na temelju vlastitog iskustva, ali nekim pričama jednostavno dugujemo da budu ispričane”, kazala je Vujčić.
“Kad se suočite s gubitkom, shvatite da vas nikad nitko nije učio kako ga preboljeti, da su vam sve znanje i vještine neupotrebljivi kad treba svladati tu životnu lekciju, pred kojom se osjećate kao početnik”, pa tako roman za nju predstavlja i “arhivu prešućenoga koje je jednom moralo biti izgovoreno”, napomenula je.
“Dok sam ga pisala, doživljavala sam ga kao osobnu terapiju, kao proces ozdravljenja koji ne uključuje književne ambicije. No, pripovjedački glas izborio se za svoje pravo pa sam tijekom tog procesa shvatila da, zapravo, pišem roman”, istaknula je spisateljica, kojoj je to treći roman.
Napisala je još “Tuđi život” (Profil, 2010.) i “A onda je Božo krenuo ispočetka” (Hena com, 2014.), knjigu za djecu “Bijeg uz brijeg” (Hum Naklada, 1998.), te knjigu drama “Umri ženski” (Hena com, 2014.). Njezina je drama “Čekaonica” postavljena 2012. u Kazalištu AKO iz Opuzena, te 2014. godine u koprodukciji Tuzlanskog narodnog pozorišta i Akademije dramske umjetnosti u Tuzli.
Roman je namijenjen “svakome tko ne očekuje da će se uz njega dobro nasmijati i tko ne traži među koricama ležernu razbibrigu”, a njime se Vujčić prirodno nadovezuje na svoje prethodne romane, “kao nastavak autorskog rukopisa koji slijedi svoju osnovnu poetiku, ali opet je nešto sasvim drugo”, jer kad piše, uvijek nastoji “osluhnuti neki drugi glas u sebi, onaj koji se još nije dospio izraziti”, pa je u tom smislu svaki roman i njoj i čitateljima nešto novo.
U boli smo sami
“Naslov se odnosi na preispitivanje identiteta – kako ih biramo, stvaramo, negiramo, branimo ili spašavamo”, kazala je autorica.
“Vjerujem da svatko od nas nosi više identiteta, ili barem potencijal za njih, pa me zanimalo istražiti kako ti identiteti opstaju, odustaju ili nestaju. Može biti zastrašujuće, ali i utješno, osvijestiti neke verzije sebe koje nisu zaživjele”, pojasnila je.
Ako treba iz romana izvlačiti neku poruku, “onda bi to bila ona da čovjek sve mora odraditi sam, da se sam mora spašavati kad mu je najteže”, kazala je. “Žanrovski je prilično neodrediv: neki ga nazivaju psihološkim romanom, neki romansiranom autobiografijom, neki self-help trilerom – a ja bih rekla da je od svega toga pomalo”, dodala je Vujčić.
U njemu dijelom problematizira i nemoć psihoterapije, jer vjeruje da psihoterapija može biti dobar alat za suočavanje sa sobom i vlastitim tjeskobama, “ali i da jedino može pomoći ljudima koji već imaju potencijal da pomognu sami sebi”.
“Proces žalovanja vjerojatno nikad ne prestaje u potpunosti, ali s vremenom dovede do točke kad svladaš vještinu življenja s činjenicama koje ništa ne može promijeniti. Ne bih taj proces nazvala katarzičnim, ali je svakako prijelomno iskustvo koje nas izgradi na način koji nismo za sebe ni birali ni predvidjeli”, zaključila je.
Slojevit roman o različitim perspektivama
U romanu su dvije linije radnje: jednu liniju nosi neimenovana pacijentica koja dolazi na terapiju psihijatrici Lauri Herman, a drugu sama psihijatrica, sa svojim tjeskobama i svojim osjećajem promašenog života. U priču se upliće još troje pacijenata koji joj dolaze na terapiju, a sve se te linije tijekom romana isprepliću i povezuju u zajednički glas.
“Moji se likovi razvijaju prilično samovoljno i rado ih puštam da me iznenade – a to su mi radili i junaci ovog romana. Roman je izrazito autobiografski, ali ionako uvijek na neki način pišemo o sebi – samo što to katkad dobro zakamufliramo u identitete svojih likova”, kazala je autorica.
“Ovdje te kamuflaže nije bilo. U rečenici koju izgovara jedna od junakinja romana – ‘Cijedim desetke života iz ovog jednog koji nije za pokazivanje’ – sadržan je ne samo koncentrat ovog romana, nego i vjerojatno svega što pišem”, napomenula je.
U pisanju je intuitivno posegnula za pisanjem “romana unutar romana” što joj je omogućilo da predahne od vlastite, autobiografske priče “koju je bilo najteže ispisati”.
Granice između dvaju romana u jednom nisu stroge ni precizne jer se prelijevaju jedan u drugi i isprepliću a više pripovjednih glasova omogućilo joj je upletanje u priču raznih tumačenja i perspektiva – i autorskih i čitateljskih.
“No, sve su to rukavci romana i teško je procijeniti njihovu dominaciju u cjelini. Jednako tako možemo reći i da je ovo roman o glumljenoj hrabrosti, o prešućivanju stvarnih stanja, ali i o riječima kao religiji i pisanju kao terapiji”, kazala je spisateljica, koja ističe kako romanom nikako ne pokušava drugima nametnuti svoj “recept” kao univerzalno rješenje, već samo sugerira da je put do prebolijevanja teških trenutaka uvijek u nama samima.
Roman će hrvatskoj publici biti predstavljen na 21. Sa(n)jmu knjiga u Istri koji se održava u prosincu u Puli, a autorica ističe kako već ima završen novi književni projekt koji će biti predstavljen na proljeće iduće godine.
“Upravo sam s kolegom Ivicom Ivaniševićem završila neobičan književni projekt – epistolarni roman napisan u paru. Bilo je to zbilja iznimno, izvanserijsko iskustvo jer smo se oboje toliko zagrijali i za koncept i za priču da smo pisali pod dotad nepoznatom vrstom adrenalina. Pisma naših junaka izmjenjivala su se na elektronskoj relaciji Split – Zagreb brzinom koja nas je i same iznenadila. Naše ”Otpusno pismo” bit će objavljeno na proljeće”, kazala je.