Published On: Pet, velj. 8th, 2019

NOVA OTKRIĆA O GOLOM OTOKU: NA VIDJELO IZLAZI PRAVA ISTINA O ZLOGLASNOJ KAZNIONICI Tito staljiniste u pakao uopće nije slao zbog ideologije…

Tko zna gdje bi se nalazila najzloglasnija kaznionica socijalističke Jugoslavije da jednom prilikom šef hrvatske Udbe Ivan Krajačić Stevo nije s kiparom Antunom Augustinčićem tražio kvalitetan mramor za skulpture, pa su naišli na Goli otok, nakon čega su obavijestili Edvarda Kardelja, a on je, prema Krajačićevu svjedočenju, naknadno predložio da se na otoku otvori logor za internaciju Staljinovih pristaša.

Što je, međutim, prethodilo nastanku Golog otoka, zašto je uopće izbio sukob na relaciji Staljin – Tito, kako je Udba mučila dojučerašnje partizane optužene da su informbiroovci – odgovori na ova pitanja nalaze se u odličnoj, ovih dana objavljenoj knjizi “Povijest Golog otoka”, zagrebačkog povjesničara Martina Previšića, prenosi  Jutarnji list.

Raskol

Jugoslavenska historiografija tumačila je raskol SSSR-a i Jugoslavije 1948. kao logičnu i neizbježnu posljedicu doktrinarnih razlika između Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Svesavezne komunističke partije (boljševika) (SKP/b). No, upravo je u poslijeratnoj Jugoslaviji staljinizacija bila posebno napadna u ekonomiji, ključnom sektoru za transformaciju jedne zemlje prema komunizmu, odnosno prema planskoj i državnoj ekonomiji. Staljinova slika nalazila se tik uz Titovu na zidovima državnih institucija, mitinzi su počinjali poklicima “Tito – Staljin!”, a svaki grad u Jugoslaviji imao je trg ili ulicu koji su nosili Staljinovo ime ili neki drugi naziv po sovjetskom gradu ili državniku.

Današnji Krešimirov trg u Zagrebu od 1946. do 1950. bio je Staljinov, a današnja Ulica grada Vukovara od 1947. do 1951. zvala se Moskovska. Današnja Zvonimirova zvala se Ulica Crvene armije, a u Beogradu je, pak, od 1946. do 1952. postojala Staljingradska ulica, kao i Staljinov trg. Od 1945. do 1948. kroz sovjetske vojne škole Vorošilov, Frunze, Đerđinski itd. prošlo je 6000 vojnih lica Jugoslavenske armije, od čega 16 generala.

U stvarnosti, pojašnjava Martin Previšić, Titovi regionalni angažmani doveli su Jugoslaviju u sukob sa SSSR-om 1948.

Izolacija

Historiografija sukoba Tito – Staljin na razne je načine pokušavala precizno odrediti točne uzroke i trenutak raskola, ali bez obzira na mnoga tumačenja, prevladao je povjesničarski konsenzus da postoje tri glavna uzorka raskola: jugoslavenski angažman u Grčkom građanskom ratu (1946. – 1949.), inicijative i bliska suradnja s Bugarskom po pitanju federacije te jugoslavenski utjecaj u Albaniji. Upada u oči da su sva tri slučaja vezana uz jugoslavensku namjeru da kroji regionalnu, balkansku poslijeratnu politiku.

Staljin je odlučio reagirati i smijeniti rukovodstvo KPJ, odnosno isprovocirati puč u vrhu Partije, a čitav sukob postavio je na ideološke osnove, optužujući jugoslavenske komuniste za antisovjetske i antimarksističke pozicije. Svi iz vrha KPJ (Đilas, Kidrič, Vukmanović i Ranković) optuženi su kao sumnjivi marksisti trockisti, u tipičnoj staljinističkoj difamatorskoj maniri, ali mjesecima je čitava prepiska između KPJ i SKP(b)-a, do izlaska Rezolucije Informbiroa, bila tajna i nepoznata širem članstvu Partije. Od trenutka kada je postala javna, termin ibeovac, kao sinonim za pristašu Rezolucije Informbiroa, ubrzano se počinje kovati jer će one koje su privukla udaljena svjetla Moskve, uočena u tekstu Rezolucije, Partija brzo izolirati i odbaciti.

Tijekom sukoba sa Staljinom od 1948. do 1956. uhićeno je i kažnjeno 15.737 osoba, a riječ protiv Partije, opravdavanje nekih točaka Rezolucije, nezadovoljstvo seljačkim radnim zadrugama, slušanje ibeovskih radiopostaja ili neprijavljeni razgovor s drugim kominformovcem bili su dovoljni za Goli otok.

“Radilište”

Formalno, ibeovci su bili na društveno korisnom radu, a kako većinom nisu bili kazneno gonjeni, nisu ni smatrani robijašima, niti je Goli otok po toj logici smatran zatvorom ili logorom. Zato se upotrebljavao eufemizam “radilište” – mjesto gdje se odvija društveno koristan rad, i ništa više. Goli otok je postao svojevrsno čistilište podijeljene ideološke subraće jer za Rezoluciju Informbiroa izjasnilo se devet sudionika Oktobarske revolucije, 25 boraca Španjolskog građanskog rata, 233 predratna člana KPJ, osam članova Centralnog komiteta KPJ, 16 članova republičkih Centralnih komiteta, 6 saveznih ministara, 23 poslanika Skupštine Jugoslavije, 25 republičkih poslanika, 6 generala, 170 viših oficira Jugoslavenske armije, 266 oficira Udbe, 170 sudaca, 1307 nositelja “Spomenice 1941.” i 587 ratnih vojnih invalida.

Većina je uhićena i internirana u logore, a oko 130 najvažnijih na Goli otok, u zloglasnu Petrovu rupu, namijenjenu izolaciji najtvrđih visokopozicioniranih ibeovaca, toliko temeljito da je među nekim logorašima dobio nadimak Manastir. Petrova rupa nastala je u velikoj iskopini promjera 20 metara i dubine 7-8 metara nakon Prvog svjetskog rata, kada su Talijani tražili boksitnu rudu na Golom otoku. Kako ruda nije nađena, rupa je ostala sve do 1950., kada je Udba na tome mjestu napravila svojevrsni logor.

Petrova rupa na Golom otoku

“Špalir” je u kolektivnom sjećanju “golootočana” zabilježen kao najpotresniji događaj proživljen u logoru na Golom otoku, toliko snažno da je postao njegov sinonim. Kažnjenicima bi prije špalira skidali odjeću te bi oni goli prolazili kroz dvored, a nekad bi ih skinuli tek nakon njegova završetka, što je ovisilo od grupe do grupe.

“Kako sam prolazio kroz špalir, bio sam bezočno mlaćen jer ljudi su vas divljački tukli čime god bi mogli. Put kojim je špalir išao bio je crven od krvi”, prisjetio se Vladimir Bobinac.

Sistem u kojem su torturu provodili kažnjenici nad kažnjenicima postavio je logoraše u ulogu i krvnika i žrtvi, opterećenih svojim djelima do kraja života, noseći krivnju za djela u kojima su morali sudjelovati, iako su na to bili prisiljeni. Udba je, s druge stane, imala čiste ruke. Umiralo se i od prljavštine jer sve do 1951. i velike epidemije tifusa i dizenterije nije bilo pranja ruku (tek je onda uvedeno obavezno kloriranje ruku nakon nužde i prije jela) poslije obavljanja nužde, tako da su zahodi bili leglo zaraze, ali i pothranjenosti.

Gladovali

Logoraški liječnik dr. Nikola Nikolić procijenio je da je dnevna kalorijska vrijednost obroka bila ispod 1000 kcal, što nije bilo ni blizu minimalne potrebne vrijednosti od 4000 do 5000 kcal. Kažnjenici su stoga rapidno gubili na težini, pa su izgledali poput logoraša u nacističkim logorima. Svu težinu zdravstvenog stanja kažnjenika u ljeto 1951., kada je na Golom otoku vladao posebno surov režim, otkriva i izvještaj dr. Jovana Bijelića, pukovnika Udbe i načelnika sanitetske službe, od 17. srpnja 1951.

U njemu se navodi da “specijalni režim bojkota ostavlja dosta ozlijeđenih i kontuziranih, čak sa smrtonosnim prijelomima baze lubanje, a samo početkom srpnja iste godine od posljedica bojkota umrlo je pet, četiri su vjerojatno počinila samoubojstvo, a bila su još 42 smrtna slučaja u prvih sedamnaest dana srpnja”.

Preživjeli su svaki dan pjevali: “Zaklinjem se, veran biću Aleksandru Rankoviću!

Drug je Tito zaslužio da mu Balkan bude mio, drug je Tito zaslužio i Evrope dobar dio!

Oj Staljine, stara bako, ne vara se Tito lako!”

Iako je Goli otok zatvoren, a zatvorenici pušteni kućama, na kraju je trijumfirala Udba. Svoj uspjeh udbaši su zapisali u elaboratu iz 1958. godine: “Provedenim mjerama preodgoja u ovim ustanovama uspjelo se razbiti međusobno povjerenje, a i kod većine je zbog bojaznosti od ponovnog kažnjavanja i upućivanja na Mermer ponestalo hrabrosti za nastavak s neprijateljskom djelatnošću po izlasku na slobodu.

To najbolje pokazuje primjer da je svega bilo oko 2% onih koji su se neposredno nakon otpuštanja na slobodu ponovno aktivirali u neprijateljskom radu.”

A, opet, povijest se ponavlja. Vezanje zatvorenika, koji su potom okrenuti naglavačke te su s krpom preko glave polijevani vodom ili im je voda ulijevana u nos kako bi se postigao efekt gušenja i panike, na Golom otoku zvalo se “špansko plivanje”.

Slična dr varijanta primjenjivala u Abu Ghraibu i Guantanamu i zvala se “waterboarding”, pokazao je nedavni simpozij koji je organiziralo Sveučilište Oxford.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer