Mnoge autorice i autori iz oblasti političkih nauka, (političke) filozofije i sociologije su uticali na mene i moju (političku) pismenost. Pored toga, veliki dio mog odrastanja, učenja i sazrijevanja dugujem muzici. Ponajviše panku, ali i rap muzici. Mnoge_i muzičarke i muzičari su svojom muzikom i tekstovima oplemenile mene i moje znanje i doprinijele_i razumijevanju okruženja i svijeta u kojem živim(o).
Sa njima se u većini slučajeva slažem, ali naravno, bilo bi idiotski da se u potpunosti slažem – vjerujem da je ovo opis partijskih aparatčika – sa svim što su tokom svog (javnog) djelovanja one_i izgovorili i/ili uradili.
Tako je i sa Edom Maajkom. On je jedan od muzičara uz kojeg sam odrastao, čiji rad još uvijek aktivno pratim, i čije koncerte posjećujem kad god sam u prilici.
No, nasuprot prošlogodišnjoj izjavi podrške bh. LGBTIQ zajednici i Povorci ponosa, s kojom sam se složio i koju sam (i fizičkim prisustvom na Povorci) podržao, dok je većina oportuno (kao, uostalom, i SDP BiH) odšutila, ove godine, na koncertu održanom prije nekoliko dana, Edo Maajka je izjavio nešto sa čime se ne mogu složiti, iznijevši tvrdnju o nekoj apstraknoj manjini, koja tlači “normalnu” većinu.
Je li većina “normalna”?
Moguće da je Edo Maajka ovdje mislio na neku, uslovno rečeno, zlu i/ili lošu bogatašku manjinu, koja ima poluge izvršne i zakonodavne vlasti, i koja presudno utiče na naš svakodnevni život, nasuprot siromašnoj većini. No, da li je ova (siromašna) većina “normalna”?
Možda najbolji odgovor na ovo pitanje je dala anarho-feministkinja Emma Goldman u svom eseju iz 1917. godine. Pa je tako zabilježila da “većina ne može razumno odlučivati; ona ne može prosuditi. U teškom nedostatku originalnosti i moralne hrabrosti, većina je uvijek prepuštala svoju sudbinu u ruke drugih. Nesposobna za odgovornost, slijedila je svoje vođe čak i u uništenje. Dr. Stockman je bio u pravu: Najopasniji neprijatelji istine i pravde među nama su kompaktne većine, prokleta kompaktna većina. Bez ambicije i inicijative, kompaktna masa ne mrzi ništa toliko kao inovaciju. Ona se uvijek protivila, osuđivala je i proganjala inovatora, pionira nove istine.”
Nastaviće Goldman da “masa ne želi ništa drugo nego da je se vodi, da se njome dominira i da je se nadzire. Da masa krvari, da je se pljačka i iskorištava, i ja to znam kao i pecaroši glasova. Ali ja inzistiram da nije šačica parazita, nego sama masa odgovorna za takvo užasno stanje stvari. Ona se privija uz svoje gospodare, voli bič i prva zaurla Razapni ga! čim se digne glas protesta protiv svetosti kapitalističkog autoriteta ili bilo koje druge propale institucije. Uostalom, koliko bi dugo autoritet i privatno vlasništvo postojali bez voljnosti mase da postanu vojnici, policajci, zatvorski čuvari i krvnici? Socijalistički demagozi znaju to kao i ja, ali oni održavaju mit o vrlinama većine, zato jer način na koji oni bivaju znači održavanje moći. A kako bi se moć mogla steći bez brojnosti? Da, moć, autoritet, prisila i ovisnost počiva na masi, ali nikad sloboda, nikad slobodni razvoj pojedinca, nikad rođenje slobodnog društva.
Kao masa ona će uvijek biti uništavatelj individualnosti, slobodne inicijative i originalnosti. Ja stoga vjerujem kao i Emerson da su mase okrutne, trome, zlotvorne u svojim zahtjevima i utjecaju, i da im ne treba laskati nego ih treba školovati. Ne želim im učiniti nijedan ustupak, osim da ih izbušim, razdvojim i iz njih izvučem individualce. Mase! Mase su elementarne nepogode.”
Možda na tragu Goldman, zabilježiće i Andrej Nikolaidis kako oni koji nemaju – siromašna većina – ni prema kome nisu tako surovi kao prema onima koji imaju još manje od njih. Kao što niko prema gay populaciji nije tako agresivan kao latentni homoseksualci – homosocijalne zajednice, poput navijačkih grupa i raznih religijskih bratstava, na primjer, tako niko ne gaji tako potpun i aktivan prezir prema siromaštvu kao takozvana srednja klasa, koja je i sama latentno siromašna.
Većina u Bosni i Hercegovini
U bosanskohercegovačkom slučaju ta većina voli “rat, zločine, silovanja, pljačke, ubistva, nemaju empatije, opčinjena su konzervativna masa koja učestvuje u ekocidu, urbicidu, a ima ih i koji podržavaju ideje i nedjela genocida (…) koja hoće mirne proteste jer se ništa nije riješilo nasiljem dok uživa u nasilju nad sobom, nasilju koje se vrše nad njima od strane pretplaćenih budžetlija, birokrata, faca sa predizbornih plakata i web portala. To je masa koja uživa u glasanju za svoje već 30 godina, koja se svake dvije godine drži mantre da treba glasati jer će to nešto promijeniti i koja osuđuje, baca drvlje i kamenje ako slučajno kažeš da ne glasaš i da nećeš glasati jer nemaš za koga. Jer nemaš te mitske svoje. Voli se i ljubi nacionalizam, fašizam, klerikalizam, mržnja drugih i drugačijih.”
Većina u Bosni i Hercegovini je apatična masa nezainteresovana za bilo šta bitno, koja neće podržati i ustati u odbranu etničkih, nacionalnih, vjerskih, seksualnih, rodnih i svih drugih manjina. To je konformistička masa koja glave zabijene u pijesak bježi u odraz vladajuće ideologije, u “apolitičnost”.
Većina u Bosni i Hercegovini, vjerujem, i dalje podržava retrogradan, nepravedan, diskriminatoran koncept konstitutivnosti naroda, koji građankama i građanima Bosne i Hercegovine iz reda “Ostalih” ne dopušta pasivno biračko pravo izbora, u recimo, Predsjedništvo BiH.
Stazom manjine
„Svaki pokušaj za napretkom, za prosviješćenošću, za znanošću, za vjerskom, političkom i ekonomskom slobodom, izvire iz manjine, a ne iz mase. Drugim riječima, živuća, vitalna istina društvene i ekonomske dobrobiti postaće stvarnost jedino kroz ustrajnost, hrabrost i beskompromisnu usredotočenost inteligentnih manjina, a ne kroz masu. (…) ljude koji daleko nadvisuju takve političke pigmeje, ljude profinjenosti, kulture, sposobnosti, s prezirom se utišava. Manjina se pogrešno razumijeva, progoni ih se, zatvara, muči i ubija“, zaključiće Emma Goldman svoj esej, koji nam je relevantan i više od sto godina nakon što je napisan.
Stoga, staza manjine je ispravan put. Možda “ispadam šupak, ispadam najgori” jer “objektivnost ne voli niko, al’ valja stisnut šupak i govorit’, to je staza manjine sinko!”. Ja biram da ostanem manjina. Vječna manjina.
Minel Abaz, Prometej.ba
wpDiscuz
