Zamislite sljedeći scenarij: stadion ispunjen do posljednjeg mjesta, tribine u transu, a na terenu klinac iz malog dalmatinskog sela zabija gol za povijest. Zvijezde se poklope, svjetla se ugase, a naslovnice sutrašnjih novina slave novog heroja. No, iza tog jednog trenutka slave, što ostaje? Tisuće drugih klinaca, onih koji su sanjali isti san, sada sjede na šanku, kladionici, ili igraju u nekoj zaboravljenoj nižoj ligi, pitajući se gdje su pogriješili.
Na Simposaru u Sarajevu, Igor Štimac je hrabro rekao ono što svi znamo, ali ne volimo priznati: “Na 2000 klinaca koji treniraju nogomet, samo jedan uspije. A što je s onih 1999 koji ne uspiju?” Pa, dragi moji, oni su sustavni kolateral – žrtve svijeta koji se vrti oko rezultata, pobjede, profita i instant slave. O njima nitko ne piše, za njih nema kamera, nema reflektora, nema pljeska. Oni su tihe žrtve našeg opsesivnog nogometnog ludila.
I nije ovo problem samo nogometa, niti samo Hrvatske. Ovo je rak rana cijele regije, cijelog sustava u kojem sportski uspjeh vrijedi više od obrazovanja, gdje je zabiti gol važnije nego pročitati knjigu. Klinci sanjaju travnjake, a ne učionice. Roditelji vise na ogradama, viču, treneri zahtijevaju rezultate, a nitko ne pita: što ako ovaj klinac ne uspije? Gdje je plan B?
Dok jedni uspijevaju, postaju Modrići i Rakitići, iza njih ostaje tisuće onih koji nisu uspjeli. Oni se povlače, tavori ih niže lige, propadaju u zaborav. “Sjećaš li se kad sam ono zabio?” – to su im jedine priče koje preostaju. Što je cijena te jedne pobjede, tog jednog talenta? Koliko dječjih snova mora propasti da bi jedan klinac uspio? Koliko obitelji mora gledati kako njihovo dijete nije uspjelo i završava u nekoj izgubljenoj životnoj priči, gdje se jedina strast traži u klađenju na utakmice koje je nekad sanjalo igrati?
I ne, nije nogomet kriv za sve. Kriv je sustav koji od te djece stvara proizvode, koji njihovu strast koristi dok im to odgovara, a odbacuje ih kad ne postignu rezultat. Krivi su treneri bez iskustva, vođeni imperativom pobjede, a ne odgoja. Kriva je cijela kultura koja slavi pobjednike, a zaboravlja one koji nisu stigli do kraja.
Pa kad sljedeći put budemo slavili neku veliku pobjedu, sjetimo se svih onih kojih nema na toj pozornici. Sjetimo se cijene koju smo platili za taj trofej. Jer ako je jedan klinac uspio, tisuću drugih je propalo. I možda, samo možda, moramo prestati gledati pobjede kao uspjeh, a početi gledati koliko smo duša izgubili putem.