NJEMAČKI KAZALIŠNI MJESEČNIK O "AJMO NA FUKA" : Podijeljeni grad, podijeljeno kazalište

 
Teško da je ijedna druga slika dominirala medijskim izvješćima o ratu u BiH više od snimke bombardiranja „Starog mosta“  9. studenog  1993.  Ciljano razaranje ovoga remek-djela osmanlijskog graditeljstva važilo je kao simbol konflikta u multietničkom i multireligijskom gradu: zajedno s elementom koji je arhitektonski povezivao bošnjačko-muslimanski istok grada i hrvatsko-katolički zapad, simbolično je uništena i ideja o mirnom suživotu naroda u bivšoj Jugoslaviji. Borba za Mostar je ogledni  primjer složenog tijeka   rata u BiH: nakon što su HVO i Armija BiH zajedničkim naporima odbile srpskog agresora, eskalirao je sukob između dojučerašnjih saveznika. Borbe između Bošnjaka i Hrvata, često opisane kao „rat u ratu“ trajno su podijelile  grad.
Most je ponovno izgrađen, ali je Mostar ostao podijeljen  na istočni i zapadni dio grada, odnosno na „hrvatsko-katoličku“ stranu na zapadu i „bošnjačko-muslimansku“ stranu na istoku: dva nogometna kluba, dva školska sustava, dva sveučilišta i dvije gradske kazališne kuće.
Još su za vrijeme rata u BiH  mnogi bivši članovi ansambla Narodnog pozorišta  na zapadnoj strani rijeke Neretve  osnovali Hrvatsko narodno kazalište (HNK) koje se obvezalo da će biti „kazalište za hrvatski narod u kojem će se govoriti hrvatski jezik“. Pri tome, ono nikako nije predstavljalo izričito nacionalističku kazališnu kuću već pragmatično rješenje u  ratnom kaosu: istočna strana grada bila je pod stalnom opsadom, život i kazališno stvaralaštvo su se morali nastaviti na zapadu.
HNK je primilo i malobrojne bošnjačko-muslimanske članove ansambla koji nisu pobjegli u inozemstvo. Međutim, na bombardiranoj istočnoj strani rijeke Neretve Narodno pozorište također nije mirovalo. U njemu su se pod kišom granata predstave odigravale pod vodstvom jedne amaterske grupe. Tek je neposredno nakon rata kazalište na istočnoj strani,  koje je u bivšoj Jugoslaviji imalo značajan ugled, ponovno i službeno počelo s radom; mnogi su glumci-amateri iz rata dobili regularne ugovore i redovito su izvodili predstave unatoč  iznimno niskom proračunu.
Ipak, jedno je postalo jasno: na mjesto zajedničkog stupilo je ono što razdvaja. Hrvati su vodili svoje vlastito kazalište na zapadu, bosanskohercegovačkimm muslimanima pripadalo je kazalište na istoku. Jedni nazivaju svoj teatar „kazalištem“, što predstavlja hrvatsku inačicu za bosansko „pozorište“. Dvije riječi s jednim te istim značenjem: teatar.
Dvadeset godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini Mostar je još uvijek podijeljen grad, što posebno markantno ilustriraju sudbine „kazališta“ i „pozorišta“: država se ne smatra obveznom  financirati dva gradska kazališta u relativno malom gradu. „Kazalište“ sporadično dobiva subvencije iz Hrvatske, dok je  normalno da članovi ansambla „Pozorišta“ ponekad i mjesecima ne dobiju plaću, kao i uostalom u mnogim drugim  poduzećima u zemlji. To je puko preživljavanje.
„S ovim proračunom mogu platiti još samo troškove održavanja kuće, te isplatiti nekoliko plaća. Sve ostalo, od scenografije pa do vanjskih honorara kao što su oni za redatelje i novac za autorska prava na tekstove moramo namaknuti preko sponzora“,  kaže Almir Mujkanović, direktor Narodnog pozorišta. U gradu, čije se rane iz prošlosti još dugo neće izliječiti kazališno stvaranje jedva preživljava.
Ajmo na fuka
Nekoliko stotina metara zračne linije razdvajaju „kazalište“ i “pozorište“ , a ipak su morala proći dva desetljeća dok nije uslijedila prva službena suradnja. U predstavi „Ajmo na fuka“ čija je praizvedba održana u veljači 2015. govori se  o jednom hrvatskom i jednom bosanskom vojniku čije se sudbine odigravaju u tri moguće varijante: kao vojnici  svojevremeno suprotnih neprijateljskih strana u mostarskim rovovima 1993.;  kao mrtvaci  koji u nekoj vrsti čistilišta čekaju Božiji sud  i kao preživjeli koji se ponovno sreću u sadašnjem Mostaru. Mostarski redatelj i autor Dragan Komadina posebno izdvaja dugi kolektivni radni proces između njega i dvojice njegovih glavnih glumaca Roberta Pehara i Saše Oručevića, koji je i doveo do ove prve koprodukcije:
„Najprije su to bili samo razgovori. Dulje od godinu dana razgovarali smo o onome što nas je tištilo, zaokupljalo, o gradu i njegovim stanovnicima. O onome što nam se ovdje dogodilo. Htjeli smo najprije otkriti koje su to naše vrlo osobne misli o tome, a da ne zapišemo nijednu riječ.“
Prva zajednička suradnja između“ kazališta“ i „pozorišta“ nije nužno morala govoriti o ratu.  Robert Pehar je to najprije vidio kao priliku za postavljanje nekog dramskog klasika, ali je jako brzo odbacio ovu misao:
„To bi bilo besmisleno. Dalje  nam se javila ideja da govorimo sami o sebi. Hajde da govorimo o onome što većinu u svakodnevici ovoga grada guši. Ako želimo pričati o Mostaru, moramo pričati o ratu.“
U sve tri situacije kostim obojice protagonista ostaje isti: pidžame čiji uzorak istovremeno podsjeća na tradicionalnu odoru zatvorenika. Crne kožne čizme bi mogle potjecati iz vojničke opreme. Međutim,  ponuđena interpretacija kostimografije  je u svakom prizoru drugačija:  pidžama i čizme vojnika iz 1993. pričaju o povijesnom narativu koji je u bivšoj Jugoslaviji bio široko rasprostranjen, a prema kojemu je rat došao preko noći, sasvim nepredvidljivo.
U čistilištu se nameće misao da su obojica mladića otjerani u smrt u snu, potpuno neočekivano i nespremno. U scenama  u kojima se protagonisti susreću u sadašnjem Mostaru pidžame konotiraju zatvoreničku odoru: ljudi su zatočeni u otužnoj svakodnevnici gdje rat još dugo neće pripadati završenoj prošlosti, već je on vidljiv i sveprisutan. Ovdje, u ovoj stvarnosti odigrava se ključna scena u „Ajmo na fuka“: dvojica muškaraca  psuju u  kladionici  zbog nogometne utakmice – izbor riječi za suparničku momčad je krajnje nacionalistički. Zajednička obilježja nacionalističke retorike i način njezinog funkcioniranja u jednoj naizgled bezazlenoj situaciji ovdje postaju očiti.
U „Ajmo na fuka“ Komadina se uveliko odriče povijesnog zaključivanja i pojednostavljivanja. Fokus je u sva tri sloja puno više stavljen na psihološku dinamiku koja se razvija između dvije neprijateljske strane. Ironizacija nacionalističkog načina razmišljanja ide toliko daleko da obojica muškaraca u sadašnjosti čitaju komentare o predstavi o „Ajmo na fuka“, u kojima se bošnjački  i hrvatski čitatelji internetskih portala očituju o glumačkoj izvedbi. Međutim, naglas se iščitava i  jedna euforična kritika koja zahvaljujući kazališnoj predstavi govori o emocionalnom ujedinjenju grada.
Na drugoj strani
Kazališni komad se naizmjenično izvodi na objema stranama Neretve, u objema kazališnim kućama. Robert Pehar naglašava da on svoj poziv glumca voli, ali da je ipak prestao vjerovati da kazalište može srušiti bilo kakve fizičke ili metafizičke granice. Predstava „Ajmo na fuka“ ga je uvjerila u suprotno: ljubitelji kazališta koji nikada prije nisu bili u hrvatskom kazalištu Mostara, išli su na drugu stranu pogledati predstavu. I obrnuto.
„Dragan je posebno potaknuo ljude koji nikako ne idu na drugu stranu grada da pogledaju komad u kazalištu na suprotnoj strani. I uspjelo je. To je katarza!“
Pehar i Komadina svoj rad vide kao prvi korak. Sada bi se mogao koproducirati i dramski klasik. Izgleda da su čvrsto utvrđene  barijere između hrvatskog „kazališta“ i bosanskog „pozorišta“ u Mostaru pale. „Ajmo na fuka“ gostuje na međunarodnim festivalima i dobiva nagrade, euforija na kulturnoj sceni Bosne i Hercegovine je velika.
Kazališni stvaratelji međutim, nisu previše optimistični. Oni upozoravaju da takva napeta financijska situacija opterećena nacionalističkim razmiricama nikako ne može dovesti do osjetnog poboljšanja položaja umjetničkih i kulturnih stvaratelja. Ova epizoda, koja pripovijeda o sadašnjosti Mostara za njih je bila najteža i istovremeno najznačajnija. Robert Pehar na to kaže: „Ovdje se nameće užasno pitanje: je li bolje biti mrtav ili živjeti ovako kao što sada živimo? Ali, mi smo sretni što ljudi ne raspravljaju mnogo o tome. Mislim da nas upravo naš humor sprječava u tome da ne zapnemo. Ono je, međutim neprestano prisutno.“
Mnoga pitanja vezana za Mostar, za njegovo stanovništvo i kazališno stvaranje ostaju otvorena, a prije svega ono, kako krenuti dalje. Sada se dijalog čini mogućim. Barem u teatru.