Prema dosadašnjim podacima s biračkih mjesta, izbore za Bundestag je obilježila vrlo visoka izlaznost, 75 do 76 posto, pet posto više nego 2013. godine. Vode vladajući demokršćani (CDU-CSU) kancelarke Angele Merkel s 32,9 posto glasova. Za njima slijede njihovi dosadašnji koalicijski partneri, socijaldemokrati (SPD) Martina Schulza s 20,8 posto dobivenih glasova. Dosadašnja vladajuća “velika koalicija” je u ukupnom zbroju izgubila oko 13 do 14 posto glasova. Socijaldemokrati su ostvarile najgori rezultat od 1949. godine, dok se CDU vratio na razinu iz 2009. i rezultat je tek nešto bolji od onog iz 1949., kada su demokršćani dobili 31 posto.
Svoje pozicije su uspjeli zadržati Ljevica (Die Linke), dobivši 8,9 posto glasova, kao i Zeleni s devet posto birača. Liberali (FDP) s karizmatičnim i ljepuškasti čelnikom Christianom Lindnerom su se vratili u Bundestag s 10,5 posto, udvostručivši broj dobivenih glasova.
Iako treći po snazi, stvarni pobjednik ovih izbora jeste antimigracijska, euroskeptična, čak i blago nacionalistička Alternativa za Njemačku (AfD), koja dosad nije imala predstavnike u Bundestagu, a sada je osvojila 13,1 posto glasova. AfD je utrostručio svoje biračko tijelo i može imati titulu najveće oporbene stranke, ako unaprijed predodređeni gubitnik Martin Schulz na kraju ipak pristane na novu ”veliku koaliciju”, iako danas još uvijek tvrde da je neće biti.
Umjesto dosadašnjih četiri, odnosno pet stranaka od 1990. naovamo, sada će, prvi put od Drugog svjetskog rata u Bundestagu biti čak šest stranaka.
Iako je još jednom uspjela dobit izbore, Angela Merkel nema razloga za slavlje, jer bi se u ovoj ravnoteži snaga rezultati mogli pokazati kao ”Pirova pobjeda”.
Kancelarki treba čvrsta većina, a ona nju može imati sa Schulzom, koji je najavio da SPD odlazi u opoziciju. Druga opcija je koalicija demokršćana i liberala, možda i ”Zelenih”, ali postoje brojna neslaganja oko reforme eurozone, što je manji problem, potom oko vanjskopolitičkih tema kao što su ogromna konkurencija jeftinijih, a sve kvalitetnijih proizvoda iz Kine, Indije, Indonezije, Filipina, Meksika, Bangladeša, Nigerije i ostalih primamljivih zemalja za ulaganja. Zbog toga Njemačka mora ići na daljnje smanjenje cijena rada, a tu su i sukobi s Trumpom, Putinom, Erdoganom i Britancima, Višegradskom skupinom i svima koji se opiru EU s Berlinom kao središnjim centrom odlučivanja.
U sljedećih nekoliko godina, ako se ništa ne primijeni, a Angela Merkel je i izabrana kako se ništa ne bi promijenilo, siguran je daljnji uspon Alternative za Njemačku, koja bi mogla imati dobre izglede da postane druga stranka po snazi u zemlji. To bi uz pad popularnosti socijaldemokrata, te uz blagi rast stranke Die Linke dovelo do situacije da se sve stranke moraju ujediniti u koaliciju kako bi marginalizirali svima neugodnu Ljevicu (Die Linke) i Alternativu za Njemačku (AfD).
Za ostatak EU i svijet su ovi izbori, ako izuzmemo uspon Alternativu za Njemačku, bili predvidljivi i prilično dosadni.
To se moglo vidjeti početkom ove godine, kada je SPD odustao od kandidature za kancelara svog ”jurišnika” Sigmara Gabriela i odlučio se za Martina Schulza, koji je četvrt stojeća sjedio u Europskom parlamentu, a nekoliko zadnjih godina je čak bio predsjednik. Javnost u Njemačkoj, Europski parlament percipira kao dom za starije osobe ili mjesto gdje poslati nepotreban politički teret i pokazalo se točnim da je Schulz doveden ne kako bi ojačao SPD, nego da se osigura kontinuitet vladavine Angele Merkel. Stoga imamo paradoks u kojem su se izbori u vjerojatno najvažnijoj zemlji EU pretvorili u događaj na koji nije vrijedno obraćati pozornost. Sve će biti kao dosad. Osiguran je kontinuitet osovine Europske središnje banke, Europske komisije i Međunarodnog monetarnog fonda. Unutar EU će Berlin i Pariz diktirati pravila igre, a ”periferija” će i dalje ostati marginalizirana i nevažna prilikom donošenja važnih odluka, presudnih za budućnost europskog kontinenta.
wpDiscuz