I tako, dočekali smo trenutak kad se i njemački predsjednik, jedan Frank-Walter Steinmeier, odlučio zaigrati na kartu “mi protiv njih” – jer, eto, drukčije više ne ide.
Čovjek, koji bi trebao biti glas razuma u ovoj zbrci, odjednom se našao u ulozi glasnika nekih drugih vremena, onih u kojima prijetnje i paranoja postaju osnovna valuta političkog kapitala.
Na komemoraciji za žrtve prošlotjednog napada u Solingenu, gdje je dvadesetšestogodišnji Sirijac, koji bi, da je svijet malo pravedniji, trebao biti deportiran iz Njemačke, a ne ostavljen da maše nožem po ulicama, Steinmeier je odlučio spustiti zastavu suosjećanja i podignuti onu zabrinutosti. Njemačka, kaže on, treba ostati utočište za one koji bježe od rata i ugnjetavanja, ali – i tu dolazi veliki ali – samo ako ne budemo preplavljeni onima koji dolaze bez prava na tu posebnu zaštitu.
Jer, znate, fanatični islamisti, oni su tu, među nama. I žele uništiti ono što volimo – naše otvoreno društvo, naš mir, naš identitet. Naravno, sve to ima svoj povijesni kontekst, jer se valjda Steinmeier prisjetio dana kad su Nijemci sami bježali od vlastitih fanatika i nalazili utočište po svijetu. Pa sad, u duhu solidarnosti, Njemačka ne želi zatvoriti svoja vrata, ali će ih, ako bude trebalo, dobro zategnuti i provjeriti tko kuca.
I dok se cijela ta priča razvija, ne možemo a da se ne zapitamo – je li to Steinmeier sada odjednom skrenuo u desničarski populizam? Jer, po svemu sudeći, njegove riječi neodoljivo podsjećaju na retoriku koja je sve više prisutna na europskoj desnici. “Želimo ostati ta zemlja”, kaže predsjednik, ali to ćemo moći samo ako oni koji dolaze budu poštivali naše zakone i pravila. A ako ne budu? E pa, onda se nemojte čuditi ako počnemo uvoditi restrikcije, deportacije i sve one divne mjere koje su se, povijesno gledano, uvijek pokazale kao prvi korak ka nečemu mnogo ozbiljnijem.
Naravno, ova priča ne bi bila potpuna bez zakuhavanja straha. “Fanatični islamisti žele uništiti ono što volimo”, grmi Steinmeier, podsjećajući nas da, iako se moramo boriti protiv straha, ne smijemo zaboraviti da prijetnja postoji. I tu dolazimo do onog poznatog paradoksa – strašite ljude, a onda im recite da se ne boje.
Na kraju svega, Steinmeierova poruka je jasna: Njemačka mora poduzeti korake kako bi zaštitila svoj identitet i sigurnost. A kako će to izgledati? Možda će to biti novi zakoni, nova pravila, nova ograničenja – sve pod krinkom zaštite demokracije i slobode.
I sad se postavlja pitanje – je li ovo samo retorička vježba jednog političara koji pokušava balansirati između suosjećanja i sigurnosti, ili smo svjedoci nečega mnogo dubljeg, nečega što nas sve vodi prema zatvaranju granica, umova i srca? Možda bi gospodin Steinmeier trebao sjesti i razmisliti o tome prije nego što nastavi ovakvim putem, jer povijest nas uči da zatezanje štrika rijetko kada donosi dobre rezultate.
wpDiscuz
