U zemlji gdje se žena s godinama pretvara u zaborav, a putenost u prijetnju, postoji jedno ime koje i dalje odolijeva gravitaciji prosječne percepcije: Nives Celzijus. Ime koje je postalo nadimak za nešto više od tijela. Ime koje – usprkos svojoj estradnoj izloženosti, usprkos bikiniju, usprkos svim “klikovima” koji misle da znaju o čemu je riječ – nikad zapravo nismo razumjeli. Jer da jesmo, bojim se da bismo je morali ozbiljno slušati.
Nives je ono što nastaje kad čovjek odluči ne pristati. Ne pristati na uvjetovanja. Na “budi pametna, ali ne glasna”, “budi lijepa, ali ne izazovna”, “budi žena, ali ne previše”. Ona je, na neki način, ostala jugoslavenska filmska junakinja u doba filtera i samoprijegornih djevica Instagrama. Ne pripada nikome, a svima je u glavi.
I dok prosjek misli da gleda tijelo, ona zapravo izlaže eksperiment. Testira koliko daleko može ići jedna žena bez da je netko zatvori u ladicu. Ili mentalnu bolnicu. Jer kad žena izgleda ovako i još zna misliti – to više nije zabava, to je subverzija.
Pogled joj nije pogled žene koja traži potvrdu – nego onaj koji već zna odgovor. Oči su joj stalno dvije stranice ispred. Tamo gdje drugi još raspravljaju je li fotka “primjerena”, Nives je već napisala kolumnu. Ili roman. Ili spustila zavjesu i otišla na kavu. Jer ona zna da pamet, kad jednom uđe u žensko tijelo, više nikad ne izlazi. A kad to tijelo odluči da ne stari – ne stari.
Možda je, na kraju krajeva, Nives posljednji slobodni čovjek u regiji. Samo što to još ne znamo, jer nam se istina – kao i grudi – čini previše izložena da bi bila ozbiljna.
wpDiscuz
