Nino Raspudić: Rijeka – europska prijestolnica torture

Svečanost otvaranja sezone u kojoj Rijeka, zajedno s irskim gradićem Galwayem, nosi titulu „europske prijestolnice kulture“ uzburkala je duhove iz ideoloških razloga. No nitko ne govori o meritumu.

Što je EPK i što nam ta titula i ono što stoji iza nje govori o poimanju kulture danas? Ukratko, kultura je sluškinja turizma, i promatra je se primarno kroz ekonomsku korist. Pa koliko onda to sve košta i tko plaća?

Prikazani proračun manifestacije je 30 327 000 eura, od toga 10 milijuna dolazi iz državnog proračuna, 10 milijuna i 327 tisuća daje grad Rijeka, 3 milijuna županija, 3 milijuna su dobivena putem natječaja iz EU fondova, 3 milijuna od sponzora i milijun iz drugih izvora.

Dakle, manje od deset posto daje EU, jednako toliko sponzori, a 80% dolazi od javnih sredstava. Kada se zemlji članici dodjeljuje čast da ima grad kulture, odluka tko će to biti se ne prepušta nekom neovisnom nacionalnom tijelu, za koje se može pretpostaviti da bi najbolje moglo razlučiti koji su strateški interesi i potencijali pojedinih gradova, nego je donose tzv. europski stručnjaci, koji se pritom, i jako dobro plaćaju, konkretno 500 eura po danu.

Nino Raspudić I Večernji list

Europa ti dakle dadne da nosiš titulu, a ti ćeš platiti. Dobiješ milijun eura, ali će toliko od tebe i iskamčiti na radionice, konzultacije i sl. A ti financiraj ostalo. Obersnelovi kult-menadžeri su geslom „luka različitosti“ vješto uboli ono što se prodaje u trenutnoj Europi koja je u rasapu svog multikulturnog identiteta. Iako su sami vrlo daleko od toga.

Iz vlastitih ideoloških okova i ograničenja ne mogu pa je najbolja stvar koje su se dosjetili da se digne kredit i ulupa pedeset milijuna kuna građana Rijeke na obnovu paradnog broda jugoslavenskog komunističkog diktatora.

Divovska petokraka na neboderu je drugi zanimljivi simbol EPK, pogotovo u gradu koji slavi različitost, a pod njom je svojedobno etnički očišćen od većine stanovništva. Zadnje aktivno korištenja istog tog simbola u Hrvatskoj bilo je na glavama Mladića i Šljivančanina.

Lijevi komentatori su uzbuđeni što je na otvaranju otpjevalo Bella ciao, no bolje da su titoisti otpjevali Ciao bei riječkim Talijanima, većini stanovništva grada, koje su pobili i potjerali, zauzeli im domove i tvornice pa prazan grad naselili novim ljudima od kojih su stvorili jugoslavenski melting-pot. Lokalno hrvatsko stanovništvo je ranije puno propatilo pod fašističkim režimom.

Spletom okolnosti, Staljin i Tito su im omogućili da se osvete i namire nad Talijanima, no time su upali u ideološku i moralnu klopku u kojoj im potomci tavore i dan danas. Bella ciao znaju otpjevati i alternativniji popovi u talijanskim crkvama, pa nije nikakvo čudo čuti je u gradu u kojem je komunistička partija na vlasti neprekinuto 75 godina, čime je i službeno oboren rekord Moskve. A i dalje traje.

Pokojni Denis Kuljiš je napisao da bi u Rijeci, da se kandidira, i Lenjinova mumija dobila izbore. Osnovi ton otvaranja je bio otužno provincijalan, u smislu, hej, pogledajte, i mi mali komunistički tupani „slušamo ploče i sviramo rock“. Trži se alternativna konfekcija, a vrhunac približavanja Europi je muškarac u haljini kao voditelj(ica) u HNK.

Smaraju time što su rano imali pankere. OK, pratilo se prilično ažurno proizvode britanske industrije zabave od prije gotovo pola stoljeća, i što sad? Sto godina nakon povijesne avangarde oni bi šokirali, kao buntovni su, a u biti potpuno na liniji europske oligarhije kojoj su se i umilili lažima o „luci različitosti“.

Sitniš je podijeljen brojnim udrugama, od vrtića do Matice umirovljenika Rijeke, od „LP Rock udruga riječkih rokera 60-ih“ do „Umjetničke udruge Ćeif“. Sve to, uz rodbinu koja dođe pogledati svoje, tiskalo se na kiši da gleda Prlju, Obersnelova režimskog pankera iz gradskog stana, kako u kombinezonu radnika Viktora Lenca glumi da malo vari, djecu kako lupaju po kutijama i finski zbor vikača koji „vrište, zveckaju i viču“, sve rade osim što pjevaju.

Ideologizacijom su se unaprijed zaštitili od bilo kakve estetske kritike tog provincijalnog treša, estetike ružnog bez duha i režimske „provokativnosti“ na tragu vrijednosti briselske vlasti, jer onda kažu kako ih napadaju desničari.

Očekivalo bi se od progresivnih alternativaca, koji su kao protiv sustava, da se kritički osvrnu na samu ideju prijestolnice kulture i centralističku politiku EU, a ne da se upregnu u oligarhijsku kulturnu politiku, uz malo vlastitog jugokomunističkog toucha. Kakav će biti epilog? Graz je od EPK turistički profitirao, Košice su uspješno izvukle novac iz EU fondova, no Maribor, primjerice, i danas otplaćuje dugove dok je belgijski Mons do datuma otvorenja uspio ostvariti samo jedan od pet planiranih infrastrukturnih projekata.

Rijeci držim palčeve da iz tog cirkusa nešto i dobije, no sudeći po ovima koji vode projekt i „otkačenom“ otvaranju, teško je vjerovati da će, kad se slegne crvena prašina, Riječanima išta vrijedno ostati.