Published On: Pet, stu. 30th, 2018

Nino Raspudić: Posljednji suverenisti sa Sentinela

Prošlog tjedna ostatak svijeta obišla je vijest o otoku Sjeverni Sentinel u Bengalskom zaljevu. Površine šezdeset kilometara kvadratnih, otprilike poput našeg Pašmana, Sentinel je okružen koraljnim grebenom i prekriven gustom šumom.

Procjenjuje se da ga nastanjuje između 50 i 500 ljudi iz plemena koje tamo živi već 60 tisuća godina bez ikakva kontakta s ostatkom svijeta.

Kišom strijela odbijaju bilo kakav pokušaj približavanja otoku. Tamnoputi su i, za naše prilike, niskog rasta. Ne nose odjeću i žive na razini kamenog doba – nema poljoprivrede ni obrade metala, a čini se kako ne znaju ni proizvesti vatru. Dakle, ne puše. Love, skupljaju divlje plodove i ribare uz otok.

Ništa ne uzgajaju niti imaju domaće životinje. Iz naše perspektive gledano, ne trebaju im poticaji. Država Indija, kojoj oni i ne znaju da “pripadaju”, respektira ih i zakonom zabranjuje približavanje otoku na udaljenost manju od tri milje.

Sreća što su pod indijskim distriktom Andaman, jer da kojim slučajem administrativno spadaju pod grad Zagrebu, Bandić bi im naplaćivao parking u osamstotoj zoni, Plin Efendija bi im nametnuo razdjelnike, a možda bi ih se prisiljavalo i da odvajaju otpad koji će se onda opet pomiješano baciti na odlagalište.

Vjerojatno bi ih potražio i dobro naoružan inkasator HRT-a. Ovako, nisu ni svjesni kakve ih sve lokalne sudbine zaobilaze, i bolje je da je tako. Što znamo o njima? U bitnome, ljudi kao i mi – žive, hrane se, razmnožavaju, stare i umiru.

Samodostatni su i na svom otoku dokazano uspješni – kroz 60 tisuća godina boravka na istom mjestu, što je jako puno generacija, nisu izumrli, a čini se kako ga nisu nikada ni prenapučili toliko da bi s njega morali odlaziti kanuima koje koriste za ribolov.

Kad su engleski kolonizatori u 19. stoljeću doveli do obale Sentinela govornike jezika Ong, najbližeg naroda s drugog otoka, za kojeg su smatrali da je blizak, oni nisu uspjeli razumjeti ni jednu riječ koju su im u malobrojnim i prijetećim obraćanjima ovi uputili. Pretpostavlja se kako su njihovi preci bili dio prve pretpovijesne migracije čovjeka izvan afričkog kontinenta.

Survival International, svjetski pokret za potporu domorodačkim narodima definirao ih je “najranjivijim društvom na planetu”, jer pretpostavljaju kako zbog potpune izolacije nemaju imunitetsku obranu na mnoge naše bolesti pa bi ih neka jednostavna zaraza mogla zbrisati s lica zemlje.

No ne govore o tome je li u 60 tisuća godina kod njih mutiralo nešto što bi nas pomelo. Izgleda kako su oni zadnji apsolutni suverenisti jer ispada kako na Zemlji postoje dva odvojena svijeta.

S jedne strane je 148.939.063 km² kopna našeg, globaliziranog svijeta, u kojem živi ispremreženo razmjenama različitih vrsta i intenziteta 7,7 milijardi ljudi, a druge strane 0,000004% zemaljske kugle drži i brani od vanjskog utjecaja par stotina Sentinelaca.

Ne zanima ih 99,999996% preostalog kopna, zašto bi onda oni zanimali druge? No neki su se nakanili upetljati baš na taj posljednji, s ostatkom svijeta neuklopljeni otočić.

Svijet je obišla vijest kako ih je ovog mjeseca, plativši indijskim ribarima da ga ilegalno dovezu do Sentinela, nadobudno posjetio samoproglašeni američki misionar John Allen Chau. Ubili su ga čim je stupio na otok.

Ako je s njima želio podijeliti dobru vijest o spasenju, morao je naći prihvatljiviji način da uspostavi komunikacijski kanal ili odustati jer oni odbijaju nasilno bilo kakav kontakt s vanjskim svijetom.

Čin nesretnog Amerikanca nastaje iz spoja naivnosti i oholosti – šezdeset tisuća godina žive izolirani i baš on će biti taj koji će ih preko noći obratiti. Kišom strijela dočekivali su i ranije ekspedicije koje bi se približile brodovima. Godine 2006. ubili su dva ribara koji su ilegalno lovili u blizini otoka.

Helikopter indijske obalne straže uspio je izvući samo jedno tijelo, zbog kiše strijela nisu mogli pokupiti drugo. Iz tog slučaja doznali smo da nisu kanibali jer su tijela dvojice ribara bila netaknuta.

Ali kakvo je stanje ljudskih prava na Sentinelu? Jer, ako se tvrdi da su ta prava univerzalna, za cijeli svijet, jesmo li dužni i tamo gurati nos i štititi, ako treba i silom, “ranjive društvene skupine”? Jesu li žene ravnopravno zastupljene u upravljačkim funkcijama plemena?

Antropolog T. N. Pandit se 1967., uspio brodom dovoljno približiti otoku da opazi kako muškarci nose lukove i strijele, a žene ne. Očit i u nebo vapijući seksizam! Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova bi imala pune ruke posla.

Što je s LGBITQVWRZ… populacijom? Što je s onima koji se ne osjećaju ugodno u svom spolu? Djecu očito ne cijepe. Treba li NATO intervenirati, kao niz puta do sada, zbog ideje univerzalnih ljudskih prava?

Razvijaju li možda potajno oružje za masovno uništenje? Ksenofobni su, tu nema sumnje, očito im treba više različitosti, bogatstva multikulture, zašto i oni ne bi primili migrante? Koga će oni poslati u Marrakesh? Što ako im dođe tisuću migranata na dva gumenjaka, hoće li ih primiti? Obraditi pojedinačno svaki zahtjev za azil?

Respektirati zabranu masovne deportacije ilegalnih migranata? Hoće li u plemenu zabraniti da se loše govori o pridošlicama ili će ih samo ubijati ako se približe? Prosvjetiteljstvo, čiji krah danas na Zapadu doživljavamo kroz pomračenje razuma, bilo je vrijeme kada se željelo sve spoznati, premjeriti, svuda doprijeti. Uslijedila su u 19. i 20. stoljeću vremena velikih ekspedicija, “osvajanja” polova, najviših vrhova, najneprohodnijih prašuma.

Često je civilizirajuća misija bila opravdanje za kolonijalno osvajanje i iskorištavanje resursa. No kad je sve osvojeno, volja za moći se okrenula prema samom čovjeku. Kad sam već svugdje bio, zašto sada ne bih mogao i sve biti? Zašto biti ograničen prirodnom zadanošću?

Egzotika je nekada raspaljivala maštu prosvjetitelja, bilo da je riječ o kapetanu Cooku na Tahitiju ili Albertu Fortisu u Dalmaciji. Vidjeli su u domorocima koje su “otkrivali” sliku vlastitih predaka u praskozorju čovječanstva. No je li to baš tako jednostavno? Jesu li ti domoroci zaostali upravo na istoj točki odakle su se oni koji su iz Afrike otišli na sjever nastavili razvijati? Ili su se i ovi mijenjali nekim drugim putem?

Sentinelci na otoku kojeg nastanjuju žive i opstaju 60 tisuća godina. Njihov način života “civilizirani” mogu patronizirati, odnositi se prema njima pokroviteljski svisoka kao prema bengalskom tigru ili drugim ugroženim životinjskim vrstama. Ali da im prevedeš i rastumačiš programe nekih zapadnih sveučilišnih studija i prispodobiš oko čega raspravlja civilizacija na svom “vrhuncu” vjerojatno bi to smatrali ludošću, a kokosove orahe, aluminijsko posuđe i druge darove prejeftinom naknadom za takav gubitak smisla.

Jednako kao što se, nakon desetina tisuća godina nepomućenog opstanka, njihova obrana protiv pridošlica, u čemu su agresivni gotovo poput naših otočana u ljetnim borbama oko parkinga, može činiti refleksom praiskonske mudrosti.

Nino Raspudić l  Večernji list

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer