Nino Raspudić o Daliću: Ponizni tvorac novog hrvatskog mita

Već godinama svakog petka na ovom mjestu objavljujem kolumnu. Išla je tako i tijekom prošlog svjetskog i dva europska prvenstva, pa im nisam posvećivao ni približnu pozornost kao ovome. Nije riječ ni o kakvom proročkom daru ni o posebnoj nogometnoj stručnosti, već je jednostavno od početka, od prve Dalićeve utakmice protiv Ukrajine u Kijevu koju smo dobili 2:0 i izborili dodatne kvalifikacije protiv Grčke, mirisalo na nešto veliko. Priča je rasla korak po korak. Malo tko bi lani, prije samo devet mjeseci, preuzeo hrvatsku reprezentaciju koja je bila na rubu ispadanja iz kvalifikacija za ovo prvenstvo, unatoč izvrsnim igračima.

Dok danas gledamo Dalića na tronu nogometnog svijeta treba to imati na umu. Imao je hrabrosti preuzeti utopljenike, momčad bez glave i repa, bez igre i naboja, imao je vjeru i jasnu viziju što se od njih može napraviti. Najviše zahvaljujući njemu ovo je vrijeme radosti za Hrvate i sve druge koji simpatiziraju hrvatsku reprezentaciju, a takvih je u svijetu sve više i više, kako se nastavlja naš nogometni san.

Talijani se tješe kako je u finalu reprezentacija iz koje najviše igrača nastupa u njihovoj Serie A i šale se kako je Italija konačno među finalistima svjetskog prvenstva, aludirajući na zemljopisni položaj zemlje između Francuske i Hrvatske. Srbi komentiraju kako nikada nisu bili tako blizu pehara svjetskog prvaka kao sada, kada nedostaje malo da dođe u Zagreb. Raduju se komentatori iz malih zemalja jer vole vidjeti Davida, autsajdera koji pobjeđuje velike i moćne.

Ako izuzmemo Urugvaj koji je zadnji put to napravio 1950., kada nogomet nije bio ni približno razvijen kao danas, nikada, brojem stanovnika tako mala zemlja nije igrala u finalu svjetskog prvenstva i nije bila na korak do trona tako kompetitivne i složene djelatnosti kao što je suvremeni nogomet. Hrvatska im u tome može biti uzor i nadahnuće za sljedeća prvenstva.

Veličina ovog uspjeha ne leži samo u onome što, već i kako se napravilo. Svjedočimo mentalitetskoj prekretnici u hrvatskom nogometu, a nadajmo se i šire, i definitivnom raskidu s onim što se, pomalo šovinistički, naziva balkanskim pristupom. Nakon hrvatskog puta do finala kroz tri eliminacijske utakmice trebalo bi modificirati misao Garya Linekera u sljedeću – nogomet se igra 120 minuta, a na kraju pobijede Hrvati. U sve tri utakmice u nokaut fazi smo gubili i vraćali se.

Nema predaje, nema panike, nema nervoze. Igra se i bori do kraja, unatoč početnom neugodnom udarcu Fortune. Zlatko Dalić je glavno ime, ključni sastojak ove čarolije. Naravno, da nema ovakve vrhunske igrače na raspolaganju, ne bi mogao napraviti ništa, ali ni pojedinačno najbolji igrači na svijetu (sada to mjere zbrojem novčane vrijednosti svih igrača pojedine reprezentacije na tržištu) ne vrijede na prvenstvu ništa bez vezivnog tkiva, nekoga tko će ih posložiti u sustav, napraviti tim, strukturirati ih, motivirati, dati primjer.

U našoj dugoj tradiciji galamdžija, bahatih foliranata koji stvaraju puno buke na tankom temelju, Zlatko Dalić je već u startu bio osvježenje, donio je drugačiji pristup, finog i blagog čovjeka koji je čvrst tamo gdje treba biti. Preuzeo ih je na rubu ispadanja, kad su gledali u leđa Islandu i strepili od Ukrajine, i u vrlo kratko vrijeme transformirao ih u mentalno najčvršću reprezentaciju koju je zadnjih godina vidio nogometni svijet.

A ta reprezentacija je konačno razveselila i moralno pridigla do jučer potuljenu naciju. Smucaju se zadnjih dana po notornim medijima dežurni zloguki pametnjakovići i prosipaju mudrosti poput – ne će meni biti bolje zato što Luka Modrić igra dobro. Nisu svjesni da time, što kažu Srbi, “promašuju ceo fudbal”, jer nitko od nas ne egzistira izolirano, već živimo u zajednici, a na funkcioniranje te zajednice utječu i simboličke stvari, a to je već razina na koju se oblikuje povjerenje, samopoštovanje, vizija, nada.

Ponovit ću još jednom kako nešto što toliko emotivno i simbolički angažira ljude, kao veliki nogometni uspjeh, može povratno imati itekako pozitivne realne posljedice za narod i državu. Ako uspijemo sljedećih mjeseci iz simboličke razine “prevesti” ovaj uspjeh u “stvarni svijet” tako što ćemo izvući neke poučke i usvojiti model koji dovodi do uspjeha, svjetsko prvenstvo u Rusiji moglo bi biti prekretnica za hrvatsku naciju.

Paradigmatska figura koju treba slijediti kao model vođenja i realiziranja hrvatskog potencijala je, pogađate, Zlatko Dalić. Već na startu uveo je u naš javni govor jednu novu, važnu riječ – poniznost, pojam iz kršćanske duhovnosti koji se u prime-timeu kod nas do sada nije spominjao. Nasuprot oholim napuhancima, koji se bahate bez pokrića i sve druge smatraju marginalcima, poniznost o kojoj govori Dalić je preduvjet za istinsku veličinu. Povijest uči kako iz najvećih nevolja zajednicu mogu izvući samo ponizni, skromni ljudi. Biblija tako kaže za Mojsija da je bio vrlo skroman čovjek, “najskromniji čovjek na zemlji”. Iz poniznosti se derivira i čvrstina u pravdi i istini, poštivanje drugoga ali i samopoštovanje da se može, primjerice, na tiskovnoj konferenciji govoriti hrvatski, iako znaš engleski.

Bahati engleski novinar naviknut da mu se drugi postkolonijalno snishodljivo uvijek obraćaju na njegovom jeziku, spočitao je Daliću zašto govori na hrvatskom i dobio je lekciju koja mu može biti vrlo dragocjena, ako je bude spreman usvojiti. Osim što ga poštuju, vidi se kako ga igrači i vole. Način na koji mu je u slavlju nakon pobjede Vrsaljko krišom prišao s leđa i hrvačkim ga zahvatom bacio na travu i onda izljubio je sinovska gesta prema tati. Kako je lijepo, za promjenu, iz dana u dan gledati lice tog skromnog i jakog čovjeka u novinama i na ekranima! Kako je lijepo vidjeti naše gradove i naša sela okupane radošću, kako je malo potrebno da ovaj utučeni, napaćeni narod, što bi rekao jedan nerealizirani pjesnik, zasja u svojoj ljepoti.

Ovo je vikend života, vrijeme čuda, uživajmo dok traje. Žalosne sove lažu da ćemo se, kad se sve završi i slegne, probuditi u istom sivilu i beznađu. Nećemo. Imat ćemo iste probleme i izazove, ali oni više neće izgledati nerješivi. Oni koji nas sustavno, desetljećima ubijaju u pojam, nabijaju krivnje, šire mrak i beznađe, umnažaju i guraju u prvi plan sve loše, a prikrivaju, izruguju, omalovažavaju sve dobro i lijepo, nakon ovoga džaba su krečili.

Svjetsko prvenstvo je prolazno, ali zahvaljujući njemu dobili smo trajne modele rada i ponašanja koji dovode do uspjeha, dobili smo suvremeni hrvatski mit koji će živjeti dok su živi oni koji su pratili “Rusiju 2018.”, i koji su se uvjerili kako naša “izabrana vrsta” može biti tako uspješna u nečemu oko čega se nakratko vrtio gotovo cijeli svijet. Mitovi su dragocjeni i konstitutivni za svaku zajednicu. Jedan upravo nastaje pred našim očima i privilegija je to doživjeti, ali je ujedno i obveza potruditi se slijediti njegove smjernice i na svim drugim razinama. Radujmo se, ovo je stvarnost!