Svaki je stereotip imao realnu osnovu u nekom trenutku, no spoznajni problem nastaje kad ga u pretenziji na vječno važenje kasniji događaji opovrgnu. Za moju se generaciju mit o njemačkoj reprezentaciji raspao 1994. kad ih je Bugarska izbacila sa SP-a. Srušen je i mit o njemačkim autima. A i on je kao neupitan mogao cvjetati samo u zemlji koja je kao veliku senzaciju proizvodila Yugo 45.
________________piše: Nino Raspudić I Večernji List
Dok traje nogometna groznica suvišno je u Hrvatskoj razglabati o bilo čemu drugom. Od katastrofalnog stanja mirovinskog sustava naciju trenutačno više zabrinjava opasni ofenzivni veznjak Danske Christian Eriksen, najveća prijetnja u predstojećoj utakmici osmine finala. Zanesenost igrom i sljepoća za sve drugo u iznimno vrijeme Svjetskog prvenstva na kojem reprezentacija igra dobro i opravdano gaji velike ambicije, podsjetnik je i da naša uobičajena slika svijeta uglavnom nije ništa racionalnija.
Poimanje svijeta u kojem živimo i djelujemo najčešće je mješavina nekoliko osnovnih narativa, bolje rečeno mitova, stereotipa, polovičnih znanja, do kraja neprobavljenih iskustava, selektivnog pamćenja, medijskom manipulacijom suženog percipiranja stvarnosti i na uske interese fokusiranih nada i očekivanja. Nogometni svijet u koji smo privremeno uronjeni mikrokozmos je iz kojeg možemo puno naučiti i o našem funkcioniranju u tzv. stvarnom svijetu.
U stvaranju slike oba ta svijeta mitovi, davno nastale priče u koje se vjeruje bez propitivanja, imaju ključnu funkciju. U složenom sustavu nogometne mitologije najraširenije i najžilavije opće mjesto jest mit Nijemaca, reprezentacije koja lomi, melje, koja je savršeno disciplinirana, jaka, ukratko, koje se treba bojati. Koja se arhetipska slika autoriteta vezala za doživljaj upravo te zemlje, i u tom sportu, teško je dokučiti do kraja.
Neosporno je samo to kako većina ljudi ima potrebu za čvrstim, jednostavnim i jasnim orijentirima u svakom, pa tako i u nogometnom univerzumu, stoga lako prihvaća takve priče. „Švabo je to“, najkraća je formulacija takvog prepoznavanja onog već viđenog i valjda vječno čvrstog uvida, a nešto rafiniranija slavna je rečenica velikog engleskog napadača Garyja Linekera: “Nogomet je jednostavna igra, 22 čovjeka trče za loptom 90 minuta, a na kraju uvijek pobijede Nijemci.“
Ta duhovita izjava nastala je kao rezultat nekoliko frustracija u Linekerovo igračko vrijeme i više je izraz engleskih nogometnih problema i šale na vlastiti račun nego njemačke supermoći, jednako kao što je balkanska fascinacija „Švabom“više projiciranje vlastitih nedostataka i žudnji nego realan prikaz tobožnjeg germanskog nadčovjeka. Linekerova mitska tvrdnja danas više ne stoji. Važno je razumjeti kako je svaki stereotip imao realnu osnovu u nekom trenutku, no spoznajni problem nastaje kad ga u pretenziji na vječno važenje kasniji događaji često opovrgavaju.
Za moju se generaciju mit o njemačkoj reprezentaciji raspao jako davno, već 1994. kad ih je Bugarska izbacila sa Svjetskog prvenstva. Nijemci su vodili jedan nula sve do 15 minuta prije kraja, a onda su im Bugari u dvije minuta dali dva gola, prvo Stoičkov iz slobodnog udarca, a onda im je Lečkov dao gol ćelavom glavom i izbacio tada aktualne prvake sa Svjetskog prvenstva. Nakon toga ih je Hrvatska nadigrala na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996., ali su zahvaljujući sucima Nijemci prošli dalje.
Definitivno hrvatsko pokapanje nogometnog mita Njemačke bilo je 3-0 u Francuskoj 1998. Uostalom, kao četrdeset dvogodišnjak pamtim dva njemačka osvajanja Svjetskog prvenstva, ali jednako tako i dva talijanska, 1982. i 2006., kad su ih u Dortmundu izbacili golovima Grossa i Del Piera pa se od Italije nikada nije pravio takav bauk. Što onda tek sedmogodišnjaku, kojem je ovo prvo svjetsko prvenstvo koje prati, mogu značiti mitovi njegova djeda? Za unuka je Njemačka ona loša reprezentacija koja je završila zadnja u skupini F, iza Švedske, Meksika i Koreje. Odavno je srušen i mit njemačkih automobila. A i on je kao neupitan mogao cvjetati samo u zemlji koja je kao veliku senzaciju proizvodila Yugo 45, za kojim jugonostalgičari žale iz istog razloga zbog kojeg se većina ljudi s nostalgijom sjeća djetinjstva kao vremena kad su bili mali, pod autoritetom, siromašni i glupavi.
Oduvijek su i neke druge zemlje proizvodile dobre aute, no tek su se zadnjih desetak godina nenjemački automobili masovno probili i u tvrde gastarbajterske krajeve. Svjedočili smo kako i mitski njemački automobili mogu proći loše na testovima (događaj koji je Imoćane zavio u crno bilo je prevrtanje Mercedesa A klase na testu u zavoju koji je bez problema prolazio Trabant), kako njemački proizvođači lažu i varaju na ekotestovima, a ovih dana je zbog lažiranja uhićen i izvršni direktor Audija Rupert Stadler. Ostaje, umjesto mitom, rukovoditi se razumom i egzaktnim podacima, a oni, u određenim klasama, često govore u prilog, primjerice, korejskih automobila. Sva ova priča ne ide na račun Nijemaca, jer ni njima vjerojatno nije lako nositi se s mitom o samima sebi koji su stvorili drugi, dok se od njih očekuje da ga uvijek zadovolje.
Ne radi se o zluradosti prema Elfu nakon junačke korejske pobjede – očito im je potrebna smjena generacija i promjena, sad već pročitane igre. Skupinu svojevremeno nisu prolazili ni drugi aktualni prvaci, poput Francuske, Italije i Španjolske, ali oni nisu morali uprizoriti mit nepobjedivosti pa je senzacija njihova ispadanje već u skupini bila manja. Nijemci su u mnogo čemu uzorni, ali to ne znači da ih treba u svemu mitomanski slijediti. Jer, u nekim stvarima, kao što je nogomet, uzoran ustroj, do savršenstva dovedene nogometne škole i sustav nisu dovoljni. Upravo je to ljepota nogometne igre i razlog zašto je Svjetsko nogometno prvenstvo tako fascinantan događaj. Uza sve investiranje i savršen sustav, ishod neotklonjivo dijelom uvijek ovisi i o Fortuni, o sreći, sudbini, zapalosti. Njemačka u ovoj generaciji nema dovoljno talentirane igrače da bi opravdala mit o Elfu. Sam talent, naravno, nije dostatan, ali nije dovoljan ni samo rad. Potrebno je oboje. Moj talijanski nogometni consigliere mi je nedavno jednostavno objasnio zašto se Italija nije plasirala na ovo prvenstvo. Nemaju dovoljno dobre igrače.
Primjerice, Milan Badelj, koji je u hrvatskoj rezerva, u današnjoj talijanskoj reprezentaciji bio bi standardan prvotimac, jedan od dva nositelja igre. I to je cijela priča. Hrvatsko odmicanje od nogometne balkanštine (pojmljene u negativnom smislu) vidi se u tome da već godinama vodimo na prvenstva najbolje igrače i da u vezi s tim vlada savršen konsenzus.
U javnosti već odavno nema ozbiljnih rasprava tipa – zašto je vodio ovoga, a ne onoga. S druge strane, Srbija je savršena sljednica starog mentaliteta – trenera koji ih je odveo na prvenstvo su smijenili jer nije stavljao u izlog mladu zvijezdu u usponu. Ishod smo vidjeli. Onda se žale na suce, urotu Fife, Švicaraca i Brazilaca (koji tobože nisu slučajno odigrali neriješeno prvu utakmicu) i valjaju se u blatu najniže mitomanije umjesto da racionalno sagledaju gdje su i što mogu popraviti. Hrvatska je reprezentacija dobra jer u njoj vlada meritokracija, pozivaju se i igraju najbolji.
Tu je meritokraciju omogućila uključenost u globalno nogometno tržište koje je jasno isprofiliralo vrijednost igrača koji su, igrajući u velikim klubovima, među ostalim, stekli i vrhunsku odgovornost prema poslu koji rade. Zašto u ostalim segmentima društva još nije tako tema je za neku drugu kolumnu. Za hrvatski nogometni uspjeh važno je bilo i oslobađanje od starih mitova, iracionalnih strahova i mentalnih okova, u čemu je ključnu ulogu odigrao Ćiro Blažević, i to ne samo zbog igre protiv Njemačke 1996. i 1998. već, na mitskoj razini, zbog jedne rečenice iz 1998. čija dubina nije do kraja prepoznata, već se uglavnom promatrala samo na razini vulgarne dosjetka.
U najavi susreta s Argentinom u skupini na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, novinar je hrvatskog izbornika pitao bi li Davora Šukera mijenjao za Gabrijela Batistutu, tada najboljeg napadača na svijetu. Blažević je odgovorio: „Ni Zvone ni ja ne bismo dali Šukera za deset Batistuta. Jebo te Batistuta.
Prevedi ovo…“Izjava je izazvala smijeh, ali i neku vrstu oslobađanja od grča pred strašnom Argentinom. Istini za volju, susret u skupini protiv Batistute i Argentine smo izgubili, ali smo onda otišli puno dalje od njih. U recentnom dokumentarcu o Vatrenima Blažević je objasnio tu legendarnu izjavu: “Da im nisam stalno ponavljao da ćemo biti prvi na svijetu, mi nikada ne bismo bili treći. Da nisam na presici rekao: ‘Jebo vas Batistuta, mi imamo najboljeg napadača na svijetu’, Šuker to nikada ne bi postao. Volio bih da Dalić opet pusti igračima ove kadrove.“Dakle, nema straha, nema predaje, istrčava naših 11 na njihovih 11, imamo izvrsne igrača, zašto se bojati?
Takav je pristup, uz kvalitetu koju smo imali, omogućio veliki rezultat. „Batistuta“, na nekim drugim razinama, danas može biti Europska komisija, američko ili rusko veleposlanstvo koje nam kroji nagodbu oko Agrokora, strani tutori, antifašistički egzorcisti, svi drugi opresivni mitovi i nametnuti strahovi. No danas se javlja i jedan potpuno novi problem. Lakše je mit veličine razbijati nego taj mit biti.
Hrvatska reprezentacija je danas sjajna, ima najbolji vezni red na svijetu, pravog izbornika, izvrsnu atmosferu, objektivno je veliki favorit protiv Danaca, od kojih bi se većina nakon utakmice rado dokopala dresa četverostrukog osvajača Lige prvaka Luke Modrića. Stoga se javlja nova briga – hoćemo li znati igrati u novoj ulozi velikih, izrazitih favorita, onih koji drugima utjeruju strah u kosti? Što ako danski izbornik Hareide kaže pred svojim ustrašenim igračima: “J… te Modrić?
wpDiscuz