Nikola Martić, čudesni pjesnik vedrine (IN MEMORIAM PRIJATELJU)

Postoji stih Nikole Martića koji govori kako je Hrvatska – zemlja tragičnih pjesnika. Otkako sam ga prvi put pročitao, a otada je prošlo gotovo četrdeset godina i pročitao sam ga prije nego sam Nikolu uopće upoznao, uvijek je taj stih za mene bio znak jednakosti sa svojim autorom. Ne, naravno, Nikolu nikad nisam doživljavao kao tragičnog ni čovjeka ni pjesnika, ali mi je taj stih portretirao ono sudbonosno vezano uz pjesnikovanje na hrvatskome književnom području, a što je on tako sjajno pjesnički oblikovao. 

Njegova posebnost
Martićeva posebnost, njegov nevjerojatan i ne-pjesnicima teško razumljiv ili čak nerazumljiv odnos prema životu, učinili su ga čudakom ovoga svijeta. Čudakom u najboljem smislu te riječi, onakvim kakvoga su držali npr. svetoga Franju. Sav predan svijetu i životu, a toliko udaljen od njegove suvremene buke da se, po općeprihvaćenom mjerilima, može reći kako je živio izvan svijeta. Bio je i ostao Nikola, svojim životom, ujevićevski i ladinovski drukčiji od svih nas, a svojom poezijom neponovljivo različit od svega što je hrvatska poezija imala u našem vremenu.
Potpuni životni autsajder, i u hrvatskom je pjesničkom prostoru bio gotovo nevidljiv, a da o BiH i ne govorimo, budući da je Bosnu, a svoju rodnu Hercegovinu davno napustio i živio negdje na marginama velikog grada – Splita.

Pjesnik radosti
Tko iole zna pjesničko djelo Nikole Martića, zna da osnovnu matricu njegove poezije, njezino duboko utemeljenje čini svijet zavičajnih prostora juga, sunca, mediteranskog raslinja i djetinjstva u tim pejzažima. Svejedno, pisao poeziju (Vrtovi zemlje humske; Sedmo godišnje doba; Svanuće davnina) ili poeziju za djecu (Stablo nasred svijeta), on je bio pjesnik radosti i posvećenosti životu u njegovu najautentičnijem, najelementarnijem obliku.
Gotovo da je osnovno određenje njegova života i djela radost davanja sebe u svoj skromnosti svijeta u kojem je po vlastitom izboru živio. Znao se radovati susretu s ljudima, pozivati ih u svoj mali skromni svijet otvorena srca i s nepatvorenom srdačnošću. Gotovo sav bi ljudski mogao stati u vlastite stihove:

Moja kuća je malena
ako uđeš
Bit će puna svjetlosti
Martićevim odlaskom svijet je siromašniji za jedno veliko ljudsko srce, ali bogatiji za jednu čudesnu poetiku prvotne radosti i odanosti zavičaju svjetla, boja, mirisâ kojima je obilovao njegov stvarni svijet, a nastavlja živjeti u svojoj obilatosti njegov pjesnički svijet. Željko Ivanković

Vlastiti tragalački put
Nikola Martić je rođen u Višićima 5. kolovoza 1938. U rodnom mjestu pohađa i završava osnovnu školu, a gimnaziju u Čapljini. Nakon Čapljine školovanje nastavlja u Grafičkoj školi u Sarajevu, gdje 1959. završava na Odjelu litografije.
Godine 1962. upisuje se na sarajevski Filozofski fakultet, u svojstvu izvanrednog studenta, međutim, uskoro zanemaruje studij, nastavljajući vlastitim tragalačkim pjesničkim putom. A tim putom kročio je Martić već pedesetih godina, konkretnije 1955. objavivši u mostarskoj „Mladoj Hercegovini“ svoju prvu pjesmu.
Živi i radi u Sarajevu, ali, što iz obiteljskih razloga (bolest sina mu Borana), što iz vlastite potrebe, sa stalnom težnjom k jugu i ‘vratima mora’, seli neko vrijeme u Dubrovnik. Iz Dubrovnika u Split, gdje je i umro 29. siječnja, 2013. Bio je član Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Posljednji ispraćaj Nikole Martića bit će danas u Splitu, a sutra pokop u rodnim Višićima u Hercegovini. Objavljena djela: “Vrtovi zemlje humske” (pjesme), Sarajevo, 1964., “Znamen” (poema), Sarajevo, 1968., “Bogumilska bajka” (pjesme), Sarajevo, 1971., “Sedmo godišnje doba” (pjesme), Svjetlost, Sarajevo, 1972., “Svanuće davnine” (pjesme), Svjetlost, Sarajevo, 1975., “Poezija” (izabrane pjesme), Sarajevo, 1980., “Duša i tijelo” (pjesme za djecu), Sarajevo, 1982., “Gdje su meni krila” (pjesme), Sarajevo, 1983., “Poezija” (izabrane pjesme), Sarajevo, 1985., “Stablo nasrijed svijeta” (pjesme), Split, 1986., “Košulja od lišća” (pjesme), MH Zagreb – MH Mostar, Zagreb-Mostar, 2000.

A DRVO ZORE NA ISTOKU CVJETA
A drvo zore na istoku cvjeta, istina preko svijeta bludi, moj
narod se budi budi budi, u tamnim listovima historije se budi
i pjeva
Gle kako se uzdiže svanuće odakle počinje da zrači svjetlost
zaboravljene zore, ozarenje i grandiozno uskrsnuće stvari
Otvaraju se kapije okrenute pristaništu nebeskih letilica i
uzašašću božanstava, popuštaju okovi na gležnjevima ropstva,
rastu bedemi ljudski i korifej zaziva poklič
A onaj što nije pio sa izvora tuđih, tužni neki čovjek,
priziva pjesmu ljubavnu i uzdarje – sestre ljubavi, sestre
ljubavi i prve kćeri ljubavnice
Gle kako nestaje svijet, blijedi zavičajka mila, zemlja pod
korakom neposlušna, al šutjet ćemo, šutjeti makar nas priveli
najvećim mukama
Gle kako nestaje porodične nam loze, ne rekosmo li možda
zbogom, zbogom tebi najljepša zemaljska bajko, dok san u glavama
ljudi zasađuju mirtu, a svjetlost novog oružja sijeva u vojnim logorima
Zbogom zvijezdo cvijeće noći, diže se oružje zore, seoba sinova
čovjekovih – ovo je san budan i nepojaman – čitanje znakova
zapisanih na lijehama pada, čitanje onog čemu duh nemiran
stremi i koliko stremi
A ti pjesnikova dušo, kamo stremiš i gdje ti je utočište, zar
samo krik ljubavnice Majke nad stvarima bdije, zar samo smrtno
dostojanstvo izvan smrti neizvjesne i povlastice tokom
ljubavnih godina
Osluškivali smo šapat ljubavnih izjava, izliv duše posvećenih
žena žrtvovanih bogovima, sad nek ljubav strada, i evo vodenih
cvjetova za onu koja duže ostaje u ložnici od ljubavnika,
obitavanje nad zakonima bračnim
Rukovet rošenog bilja s obale noći povija se prema ljubavniku
koji usrdniju ljubavnicu traži, traganje za novim zadovoljstvom
Cvijeće iz jednog od vrtova bez smjene godišnjih doba za
čovjeka koji se na istoku rađa a u predvečerje napaja na
izvoru zore
Pa za smrt zamjenjuje svoje rođenje.

Nikola Martić (1938. – 2013.)
dnevni.list