Zamislite oni su natjerani, Bošnjaci, Srebrenice, na jednu perverznu sitaciju, da žive u Republici Srpskoj nakon genocida koji je počinjen nad njima, kazao je Bakir Izetbegović.
Tko su ljudi koji druge tjeraju na perverzne situacije?
Pa perverznjaci. U ovom slučaju politički perverznjaci.
Od čijeg je potpisa ovisilo hoće li Srebreničani živjeti u perverznoj stvarnosti?
Od potpisa Alije Izetbegovića. Oca Bakirovog. On je naime mogao u Daytonu kazati, oprostite, al da Srebreničani ostanu u RS, to je perverzija, ja na to neću pristati. No on je pristao na tu perverziju.
No kada za Aliju Izetbegovića netko drugi napiše da je bio politički perverznjak, melek rata, otac džihada, vođa islamske revolucije u Bosni, pokretap arapskog proljeća 1993., da je odbio primjerice Lisabonski sporazum samo kako bi dobio rat i etničku homogenizaciju Bošnjaka, te gurnuo tisuće Bošnjaka u smrt koja im nije donijela ništa više od onog što je nudio Lisabonski, budući da je Lisabonski sporazum nudio Srbima daleko manje nego imaju danas, podijeljene teritorije, bezentitetsku podjelu države, daleko jaču državnu vladu, dakle ako napišete vi kao kjafir da je Alija bio politički perverznjak, i u suštini čovjek kojeg je rasplet događaja dokazao kao političkog idiota, Bakir će se naljutiti.
Hvala mu što je konačno priznao da je otac mu Alija bio politički perverznjak.
Tako oštar opis nitko drugi o njemu do sada nije dao.
Premda gledano, sa stajališta etike, nije u redu napadati čovjeka koji ne umije da se brani. Lako je danas govoriti o tome što je politički perverzno a što nije. Možda rahmetli Alija naprosto nije imao izbora. Možda je bio pod pritiscima. I sigurno to nije uradio rado. Naročito mrvog čovjeka ne bi se smjelo tako oštro napadati, ako ti je otac. To je ružno. Nije niti malo etično.
Sa stajališta iskrenosti opet, cijenimo iskrenost, međutim, ružno je. Baš je ružno.