NIKAD nije prekasno za novi početak. Izreka je to koja bismo lako mogli svrstati među najiritantnije klišeje koji postoje, ali iskustva nekih ljudi ipak vas uvjere da izreka stoji.
Jedan od njih je i Dino Šakre, 35-godišnji Zagrepčanin koji je prije dvije godine upisao fakultet Komunikologije da bi se krajem prošle godine, kao najbolji student u smjeru otputio za Kanadu.
“Ustvari mi je to najbolja odluka u životu. Prvi sam faks upisao s 18 i bio sam loš student. Nisam studirao s interesom, vizijom, niti smislom. Studiranje zbog staraca i okoline ne valja. Kad sam prešao tridesetu, bilo mi je već preko glave predrasuda da sam manje vrijedan u svome poslu jer nemam diplomu. Ali najveći je razlog bio to što sam htio znati i naučiti više, dokazati samome sebi da mogu biti dobar student i suočiti se sa svojim strahom i pitanjima. Osim toga, budućnost je u Hrvatskoj neizvjesna, osobito bez faksa. Reakcije su bile mahom negativne.
Frendica je pukla od smijeha, rekla da će ta ideja proći za dva tjedna, drugi su govorili da sam prestar, treći su me pitali kako mi neće biti neugodno ići s ‘klincima’ na predavanja, četvrti su rekli da bih trebao imati djecu i obitelj, peti da oni nikad ne bi išli na državnu maturu i prolazili sva sranja, da nema smisla… Podržala me tadašnja cura, buraz i rijetki ljudi. Ali najvažniji”, govori Dino.
Studiranje nakon tridesete
Iako u Hrvatskoj mnogi smatraju da je studiranje nakon tridesete u najmanju ruku besmislen ili čak riskantan potez, mnogi se s tim neće složiti, a Dino ističe i da postoje mnoge prednosti: “Kad si stariji, puno se informacija veže uz nešto o čemu si barem čuo u životu, postane kao igra asocijacija i poveznica između pojmova koje poznaješ. Svijet se doslovno spaja u puno smisleniju cjelinu. Osim toga, ne opsjedaju te više želje za tulumima, pijančevanjima i glupostima. Također, čitaš knjige s oduševljenjem. Čitaš s užitkom i interesom, ne samo zato jer moraš. Svaka ti knjiga daje više smisla znanju kojim raspolažeš. A jasno ti je i što želiš u životu pa zato i upijaš informacije kao vrijednost. Nedostatak je okolina.
Evo, bio sam kod frenda u Švedskoj prije nekoliko godina, on je studirao u svojim tridesetima. Pitao sam ga jel mu neugodno, a on mi je rekao da je kod njega na faksu to bilo sasvim normalno. To mi je ostalo u glavi. Kod nas (iako mi nismo nikakva iznimka, više pravilo) je čudno vidjeti konja od 35 godina kako sjedi na predavanjima. Ali ja ne patim od konvencija i normi, tako da je meni bilo neugodno samo u prvim trenucima, dalje me to nimalo nije diralo. Uz kolege se osjećam potpuno jednak, ne vidimo nikakvu značajnu dobnu razliku. Ionako sam oduvijek djetinjast”.
Početkom 2015. vidio je oglas na zidu ispred referade, a Sveučilište u Zagrebu je raspisalo natječaj za sve studente svih zagrebačkih fakulteta, a tražio se po jedan student za Toronto, Moskvu, Singapur, Čile, Južnu Koreju… Budući da je imao najbolji prosjek u svome smjeru, a i TOEFL ispit se plaćao tisuću i pol kuna, znao je da neće biti previše prijavljenih i odlučio je prijaviti se za Kanadu.
No, tada su se javili neki problemi.
Stvarno težak početak
“Stipendija Sveučilišta u Zagrebu nije dovoljna niti za smještaj ovdje. Cura koja je trebala doći u Toronto prošle godine odustala je zbog straha i slabih financija. Ja sam dugovao priličnu lovu prije ljeta i znao sam da najesen idem u Kanadu pa sam se odlučio ubiti od posla tijekom ljeta”, govori Dino.
Bio je spreman na sve, ali mnogi bi na njegovom mjestu vjerojatno odustali.
“Otišao sam na more i radio dva posla, bez dana pauze, iznajmio svoj auto, vozio bicikl svakoga dana 24 km s posla na posao, spavao u šatoru po četiri sata svake noći i doslovno pio samo vodu i jeo što mi se ponudi besplatno na poslu. Prije ljeta sam bio vegetarijanac, ali nije bilo te opcije za besplatan obrok pa sam i to odbacio. Uspio sam zaraditi priličnu lovu. Budio sam se svakoga dana u 5 ujutro i išao spavati oko jedan u noći. Ponekad u ponoć ako sam imao sreće”, govori nam Dino.
Ipak, čak i nakon što je pregrmio ovaj naporan tempo, problemi nisu prestajali.
“Sve sam pripremio za Kanadu, rezervirao najjeftiniji let koji je išao preko Detroita i, eto vraga, previdio uzeti vizu za Ameriku. Kreten. Nisam znao da mi treba za presjedanje aviona. Previše truda i onda na takvoj gluposti izleti oko 6 tisuća kuna u sekundi. Nisam plakao nego se izvrijeđao, oprostio si i rezervirao drugi let. Srećom ne pušim i ne pijem, obožavam prirodu i fizičke aktivnosti pa uživam u Kanadi, čak i sa slabim financijama”, govori Dino za Index.
U nekim je trenucima i sam pomišljao da odustane: “Prođe ti kroz glavu. Prije ljeta sam dugovao dvije tisuće eura, mislio sam da je nemoguća misija vratiti lovu i nešto zaraditi za Kanadu. Osoba kojoj sam dugovao lovu mi je rekla da nemrem produživati rok, treba joj u rujnu i točka, kao i da ne moram ići u Kanadu, to je moj vlastiti izbor. To me dodatno motiviralo da uspijem iz inata. Nakon mjesec-dva nemilosrdnog truda, svakodnevne boli u nogama, bez 10 minuta dnevnog odmora i kronične neispavanosti, zapitaš se čemu sve to. Al eto, imunitet mi nikad nije bio jači, svim tim radom sam izgubio 10 kilograma, doveo se u formu. Jedino što sam si stvorio i podočnjake”.
Unatoč svemu, nije odustao i objasnio nam što ga je držalo: “Samome sebi sam govorio da sam se dovoljno zafrkavao u životu i imao slobodnoga vremena. Sad je vrijeme da vidim jesam li sposoban zagristi i ne puštati. Osim toga, neponovljivo iskustvo. Kada bih ponovno imao takvu priliku? Kada bih vidio Kanadu? Također, jedini sam od svih studenata dobio stipendiju. Dakle, nema natrag, inače bih si pljunuo u lice. Kad znaš da imaš nešto toliko dobro, sve možeš proći. Često sam se sjetio i knjiga o iskustvima ljudi koji su preživjeli logore. Dakle, čovjek je u stanju podnijeti puno više nego što misli. Ako ti ljudi nisu imali izbora i preživjeli su, mogu i ja izdržati za svoj vlastiti izbor”.
Hladno je, al’ je standard
U rujnu se napokon otputio za Kanadu, a rad su zamijenile studentske obaveze.
Odmah je primijetio gomilu razlika: “Najjasnija razlika – standard. Konzumerizam. Svi imaju dobru odjeću, aute, imaju za putovanja. Pristojnost ljudi u svim javnim službama. Nemam nijedno loše iskustvo da je itko bio loše volje na poslu. Neusporedivo s hrvatskim uhljebima i onim odurnim državnim činovnicima koji se ponašaju kao da si ti njihov podanik. Zatim multikulturalizam i tolerancija. Svugdje u svijetu postoji rasizam, to odgovorno tvrdim. Proputovao sam svijeta, družio se sa svakakvim rasama i kulturama, i svi su rasisti kada se otvore ukoliko se sprijateljiš s njima. Ja to čak niti ne vidim kao nešto toliko negativno. Ma koliko se trudimo biti politički korektni, to je sve samo fasada.
Svejedno, nigdje nisam vidio toliko različitosti i toliko dobro funkcionirajući sustav kao u Kanadi. Premda postoji velika diskriminacija prema Aboridžinima. O tome mogu puno reći, ali sadašnja liberalna vlada s premijerom Trudeauom čini pozitivne korake ispravljanju nepravde”.
Trenutno je smješten kod prijatelja u Ottawi, a uz ljude iz svih dijelova svijeta, upoznao je i mnoge koji dolaze iz ovih krajeva. Po dolasku je odsjeo kod jedne hrvatske obitelji koji su ga, tvrdi on, spasili, a budući da oni koji se u Kanadi zadržavaju ne trebaju vizu, Dino se nije mogao ni zaposliti.
Ipak, snalazi se, a tvrdi i da se privikao na hladnoću.
“Ponio sam si odjeću za snowboard. Neki dan je bilo -25 pa je malo boljelo disati dok sam trčao, ali uživam ko prase u blatu”, govori i objašnjava neke razlike u studiranju: “Ovdje su ispiti manje važna stavka. Imaš jednu priliku za ispit na kraju svakog semestra. Neki predmeti čak niti nemaju ispite. Zato kroz semestar moraš jako puno čitati, biti u tijeku, javljati se, pisati seminarske radove, polagati manje ispitiće, blic-testove, raditi praktičan rad i biti puno više aktivan nego kod nas. Također, svako se predavanje zapisuje, za svaki izostanak ti smanjuju postotak. Ocjene se izražavaju u postotcima”.
Ipak, ima jednu zamjerku: “Hrana je uvjetno rečeno katastrofa: sve je fast food, hamburger, hot dog; jako malo zdrave hrane, kuhane ili povrća. A ta brza hrana je skupa za poludjeti, oko 40-50 kuna za obrok”.
Croatia, great place to visit
Što se noćnog života tiče, tu je istakao jednu ogromnu prednost: “Ako mi se nešto sviđa, to je da je svugdje zabranjeno pušenje. Nema dima. Pušači se nimalo ne žale, toliko je normalno da se ne puši u zatvorenim prostorima. Vani je ok, osim što je cuga za moje mogućnosti preskupa, a glazba je sve neka moderna i meni ne baš zanimljiva. Briju na Drakea i trap, modernu produkciju i tako. Meni su osobno spas tematski klubovi poput country mjesta, kafića gdje vrte stari rap, stariju glazbu. Imao sam curu s Kariba pa sam upoznao i njihove klubove i način života. Jako zanimljivo i zabavno.”
Pitali smo ga i bi li mogao tamo ostati: “Definitivno. Obožavam Hrvatsku i vraćam se završiti faks. Dat ću sve od sebe da ostanem tamo jer se osjećam najbolje, to mi je domovina i moj jezik, moji ljudi i prijatelji su tamo. Imam firmu s bratom i jedva spajamo kraj s krajem nakon pet godina postojanja. Odlučio sam dati sve od sebe da si stvorim neki život u Hrvatskoj. Ako ne ide, kad završim faks, prodajem auto, prodajem sve i doviđenja. Dolazit ću na godišnji.
Tužno je to što stvarno znam puno mladih ljudi s puno potencijala u Hrvatskoj, ali jednostavno ne vlada poticajno ozračje za aktivnost.
Birokracija, stara garda i hrpa prepreka koče entuzijazam. Brat mi je završio Građevinski fakultet, smjer željeznice jer to baš voli i želi raditi, smišlja patente i nove pristupe infrastrukturi, ali dobio je insajdersku informaciju iz HŽ-a da njima ne trebaju takvi “nadobudni” jer će drugi izgledati nesposobno i morati se truditi više. I tako je moj brat otišao u Berlin. Svakoga je dana sigurniji da se neće vraćati. Dok je pristup i cilj prosječnog Hrvata što manje raditi i dobivati nešto za ništa, nema napretka. Možemo kriviti i politiku i državu i sve druge, ali mora se promijeniti mentalitet lijenosti i lopovluka”.
Ipak, unatoč optimizmu, postoji zrno sumnje: “Gledam svog frenda koji je ovdje i koji postiže u godini dana u Kanadi ono za što bi mu trebalo desetljeće u Hrvatskoj. Hrvatska, nažalost, nije raj za mlade ljude otvorena uma. Budimo iskreni. Ja se osjećam i pomalo glupim što se želim vratiti i probati ponovno gurati zahrđali kotač. Ali upornošću sam postigao sve u svome životu, tako da, makar djelovao glupim, moram pokušati. Jedino sebi vjerujem ima li nešto smisla ili ne”.
Za kraj ipak optimizam
Zanimalo nas je i je li bilo negativnih iskustava: “Bit ću iskren. Došao sam bez cure i interesiralo me kako se oni upoznaju s komadima i tako to. Uglavnom, učlanio sam se na internetski dejting. Našao sam se s nekoliko cura i te su kratkotrajne veze završavale prilično loše. To su jedina negativna iskustva. Duga priča.”
S obzirom na uvriježene stavove o domoljublju koje je veće što su Hrvati dalje od domovine, Dino govori: “Imao sam sreće naletjeti na normalne ljude kojima ne pada na pamet glasovati za hrvatske političke izbore i koji imaju dovoljno razuma priznati da su otišli iz Hrvatske, a mi doma imamo pravo na vlastiti izbor sudbine. Družim se i s mladim i pametnim ljudima koji mi pričaju o starijim generacijama Hrvata i opsjednutosti ustašama i komunistima, ali, iskreno, iznenađen sam koliko su bistri da vide da su to sve sranja koja bi ih samo zatočila u mentalni sklop hrvatskih gubitnika. Tako da se odlično slažem s našim ljudima ovdje. Štogod mislio o svome narodu, u tuđini ti je uvijek drago upoznati nekoga svoga i odmah mu daješ pluseve i simpatije, to je istina.”
Kanađane bije glas da su “prepristojni”, a Dino se i s tim susreo: “Neki dan sam vidio kako je biciklist naletio na pješaka i pješak mu se ispričao. Obojica su se jedan drugome ispričavali i pružili ruke. U svim situacijama su svi sabrani i obzirni. Ljudi u redu čekaju javni prijevoz. Svi su obzirni prema drugima i puno je poštovanja u svakoj komunikaciji. Takav stav ne samo da sprječava sukobe, već stvara nevjerojatno pozitivno ozračje. Osjećaš se sigurno. Ovo je jedina zemlja gdje su ljudi to izgleda shvatili, mislim da oni nisu ‘prepristojni’, nego su ostali ‘prenepristojni’. Dakako, svugdje ima budala, ali moram reći da ovdje još nisam naletio ni na jednu.”
Štoviše, tvrdi da je imao uglavnom pozitivna iskustva, a imao je vremena i za putovanje Kanadom i želja mu je još posjetiti Vancouver, sjeverne dijelove i rezervate.
Za kraj nam je ipak rekao: “Plan mi je pokušati uspjeti u Hrvatskoj prije nego si definitivno zapečatim sudbinu”.
