Mi doista tako mislimo. Jer smo stava da ne postoje hrvatske tragedije prvog, drugog, trećeg i četvrtog reda. Hrvatska je pravno, politički i faktično, država njenog naroda, koji ju je uostalom i osnovao, država svih njenih državljana.
Nemoj se ljutiti HRT, mi jako cijenimo vašu profesionalnost ali Hrvatska je zemlja i Blage Zadre i Kate Šoljić, i država ovih 8. Ma koliko ti to teško, državo naša, bilo priznati.
Tako stoji u njenom Ustavu.Za Hrvatsku državu, jednako važna mora biti vijest o smrti mladih Hrvata u Čileu, Čikagu, Čučerju ili Čapljini.
HRT je nacionalna TV kuća osnovana od nas, koja se mora ponašati sukladno Ustavu. Ona se tako nije ponašala.
A vitez Mile Bošnjak , jedan hrabri Posušanin, tako se recimo ponašao. On se nije pitao 90-ih hoće li pogunuti na Kupresu ili povrh Zadra. Poginuo je gdje ga je sudbina zapala. Na koti povrh Zadra kada je ostao opkoljen. Gdje je i ubijen. I u Zadru je dobio ulicu.
Dragi HRT, ovi dečki i cure, danas bi, da su devedesete, krenuli Milinim stazama. Bez puno razmišljanja.
Stoga ostavke.
Ugušila se nesretno, u nesreći, hrvatska mladost, nevažno kako, možda djelom sotone ili lošim spletom okolnosti, na neki način su i oni žrtve Korone, jer bi sigurno Novu godinu čekali negdje drugo da su ugostiteljski objekti radili. Ugušili su se, ubijeni su, nema ih danas više s nama.
Onda je netko s HRT-a , urednik Dnevnika? Montažer? – odlučio da je ovakvoj tragediji mjesto nekad tamo u 40-oj minuti, kako se ne bi dogodilo da “ne dao Bog” javnost u RH emotivno solidarizira s Hrvatima van RH.
To je znate, u to smo sigurni, ne samo slučajni nemar, to je znato baš malo sotonski od vas. Mi to pratimo već dulje i već jako dugo, predugo, se na HRT-u događa isti obrazac.
Strogo se pazi da se ne dopusti emocija prema našem narodu u BIH. Ako se neka emocija i pusti onda ona mora biti negativna.
Želimo ime tog čovjeka. Ne treba nam isprika. Ostavka.Apeliramo na Vijeće za elektronske medije da istraže ovaj slučaj suptilne cenzure.