Kako spava Kazimir Zelenika, ne znam. Ali znam da se budi u Uzdolu. Ponekad mi je sasvim nevjerojatno zamisliti da uopće postoje takve osobe, koje su na svojim leđima mogle podnijeti teret koji je posve izmijenio ljudsko poimanje bola, izdržljivosti i snage.
U slikovitom pejzažu zgusnutih brda u stravičnoj noći, bosonoga i trgnuta iz sna, na hodniku mu je ubijena kćerkica i njegovi roditelji koji su ostali zauvijek zagrljeni na krevetu, pod uokvirenim fotografijama jednog sretnijeg svijeta. Četrdeset i jedan život ugašen je kao što se gasi svjetlo na prekidaču. Hladno i bez ijednog drhtaja.
Do danas za taj zločin nitko nije odgovarao. Da stvar bude odvratnija i balkanski prihvatljivija, Sefer Halilović, oslobođeni zločinac koji je bio mozak operacije “Uzdol”, kandidiran je na predstojećim izborima u listopadu sa krilaticom – Poštenje i pravda.
Trenutno obnaša funkciju poslanika u Parlamentu BIH, te da paradoks bude još veći, imenovan je predsjednikom Istražne komisije za utvrđivanje trošenja donatorskih sredstava.
Pojednostavnimo – na svom novom, turbo-zanimljivom radnom mjestu čika Sefer nadzire kako ide gradnja objekata čija je rušenja naređivao i kako teče povratak ljudi nad čijim su obiteljima njegovi vršili egzekucije.
Kad se umori od prebrojavanja kovanica pristiglih za razvoj bajke zvane održivi povratak, Halilović rado zatim poželi djelovati politički.
Onda zdušno i patriotski kritizira Željka Komšića nazivajući ga “malim ustašom” jer se dotični poklonio žrtvama u Grabovici, a u stvari mu je samo pao dan u planeru kad glumi hrvatskog predstavnika.
Idioti i teroristi u prostorijama HDZ-a
Komšiću to dolazi u intervalima i ide sjajno. Njegov čudesni senzibilitet potvrđen je i nedavno kad je u jednom intervjuu izjavio da zna odgovorne za zločin nad Hrvatima u Bugojnu, ali da ih neće reći. Kao niti ime jednog uvaženog hrvatskog političara koji je tražio i zahtijevao da se prekine kopati po slučaju “Bugojno”. Ali ni to neće reći.
Naš unitarni hairli šejtan inače nije tako šutljiv.
Voli on o svemu i svačemu, rado će svakome gordo iznijeti presjek stanja u BiH, kao i niz rješenja za instant renesansu našeg multikulturalnog društva.
No, za Komšića su, ratni zločini i životi nedužnih su u stvari kao War Craft – treći level.
U maniri prištavog tinejdžera kojeg igraće konzole dovode do prvih fantastičnih orgazama, sa svojom šeretskom obrvom, u trenutku dok ga gledaju obitelji koje su tragično izgubile članove u Bugojnu, kao da se radi o rješenju osmosmjerke, Želja će samo reći – da ne smije reći.
Iako bi od naroda dodijeljenog mu po službenoj dužnosti konačno dobio jedan plus.
Ali zašto da ga brine rejting kod “tih”.
Oni ionako nisu njegova glasačka publika.
Ne trebamo se dvaput kladiti da je čuveni sabotaterski “netko” iz reda hrvatskih političara o kojemu govori Komšić, garant bio ili jeste članom stranke HDZ. Jedne ili druge.
Nigdje majka takvih idiota i terorista svog naroda ne rađa po metru četvornom nego u tim prostorijama. Taj i takav HDZ BiH, sjetio se naime, genijalne stvari za svoju promotivnu kampanju.
Osim retuširanih lica starih prevaranata na plakatima, naravno. Pozivaju birače na izbore s porukom Darija Kordića, osuđenog člana haške reprezentacije.
Onaj isti HDZ koji ga je trasirao na tu adresu davnih godina, mašući mu lažljivo sa aerodroma, obećavajući tek turistički izlet na bazi jednog noćenja s doručkom, koji se nekim čudom protegnuo na dvadeset i kusur godina.
Kad plaća stožer, to je ništa manje nego all inclusive. Onaj isti HDZ koji svoj narod i u ovoj godini očito drži za neuke budale koje nisu svjesne stvarne istine o ratu.
Spektakl u kojem svatko živi za svoju taštinu
Po uhodanim matricama i obrascima, hrvatski političari i intelektualci, koji bi najgorljivije trebali govoriti o gore pobrojanim nelogičnim kaosima, nošeni fantastičnim spinovima, s tek manje od mjesec dana prije izbora, zaokupirani su nečim sasvim drugim – sklanjanjem reflektora sa manipulatorskih lica velikih vođa i podgrijavanjem uzavrele stvarnosti gotovo opipljivog sukoba među tkivom jednog ionako malobrojnog naroda u rasturenoj Federaciji.
Tako se na primjer u medijima još uvijek strasno raspravlja o 93′, trgujući Posavinom, mostovima, jamama i poljanama krvi, egocentrično se glancaju titule sa svim arsenalom briljantnih opservacija na neiscrpnoj ratnoj tematici, dok o kretenima koji uništavaju naše živote u 2010. ne smije nitko.
Pojačavajući regionalne naboje, srčano, etnološki i fenomenološki se raspravlja o načinu na koji se primjerice, češljaju Hercegovci, a kako to rade Bosanci i što to govori o njima samima. S druge pak strane, dok jaz između Hrvata smišljeno raste, stvarni život običnih ljudi u Hercegovini i Bosni ne zanima nikoga. Suze, otkazi, očaj povratnika, tajkunizacijom srušene firme koje su srušile snove zaposlenih, neprocesuirani zločini, svakodnevni život pun strahota… Posve nebitno u spektaklu gdje svatko živi za svoju taštinu.
Čak i Crkva, nekadašnji stup društva, danas je samo vjerni pomagač i harlekin raznih političkih opcija. Dok su se vodeći intelektualci u medijskom ratu pozabavili s habitašima, a oni demagogijom i intelektualcima, u crkvama se nema tko moliti, a na sveučilištima stoluju kriminalci.
Pod parolom izgradnje bolje budućnosti nastupaju oni koji su uništili našu prošlost.
Ljudska bol na ovim područjima nije prava tema za disertaciju.
Osim ako se ne radi o srpskim civilima. Njima dug otplaćuje većina hrvatskih novinara.
Dočim javne osobe iz reda bošnjačkog naroda svoje žrtve respektiraju kao nijedan drugi narod. Toliko da su pojedinci koristoljubljivo tugu običnog čovjeka isfurali kao najprepoznatljiviji brend, naravno bez stvarne brige za osobe kojima su se ti užasi dogodili.
No, politički angažirani Hrvati u silovanju vlastitog naroda ne vide ništa strašno i ništa lijepo za svoj CV.
Jer da ih imalo brine ova stvarnost,
Željko Komšić bi rekao ono što zna na sudu,
Sefer Halilović mogao bi raditi samo kao predsjednik Istražne komisije za reprodukciju pčela u košnicama,
a Kazimir Zelenika konačno bi zaspao bez krikova koji mu trgaju dušu.
wpDiscuz
