Na 13. lipnja 1993., kada se Crkva molitveno prisjeća svetog Antuna iz Padove, dogodio se vrhunac tragedije jednog europskog naroda. Nažalost, većina pripadnika tog naroda zna se solidarizirati s nedostatkom ˝prava˝ brojnih skupina, a svoju vlastitu povijest zaboravlja i ne poznaje.
Iako je sve počelo danima, pa i mjesecima prije, nedjelja 13. lipnja 1993., ostat će upisana velikim slovima u žrtvoslovlje hrvatskog naroda. Taj dan označava vrhunac progona i stradanja Hrvata i rimokatolika općine Kakanj i župe Kraljeva Sutjeska. To središte državnosti bosanske Kraljevine stoljećima je ljubomornu čuvalo svoju kraljevsku baštinu, katoličko naslijeđe i hrvatsku svijest. Što nije uspjelo moćnom osmanskom osvajaču, uspjelo je domaćim preobraćenicima par stoljeća kasnije. Izbrisani su s tog područja Hrvati, potomci Kotromanića, kraljevske krvi. Uz brojne civilne i vojne žrtve, preko deset tisuća ljudi postali su psihičke i mentalne žrtve. Oduzeto im je djetinjstvo, mladost, i starost. Brojni su ljudi otada pokopani u grobljima diljem svijeta, vjenčavani u crkvama daleko od našeg lijepog samostana, rađani u bolnicama gradova za koje prije nismo ni čuli.
A najveće žrtve tog napada postadoše djeca. Ona djeca koja progon nisu ni doživjela. Žrtve smo mi, koji nikada nećemo trčati istim plodnim livadama kojima su išli naši preci, koji nikada nećemo krasti šljive iz djedovog šljivika, koji nikada nećemo sjediti u istim školskim klupama u kojima su sjedili naši roditelji. Mi, koji samostan poznajemo samo sa slika, ili ga vidimo jednom godišnje. Cilj agresora je djelomice postignut: oduzeli su nam entitet, našu Herceg-Bosnu, našu županiju, našu općinu. Preostalo je još uništiti identitet. Treba dokazati da na tom prostoru Hrvati nikad nisu ni živjeli. Postat ćemo muzejski primjerci, kojekakvi ˝bosanski katolici˝ koji su iz kraljevskog grada nestali pod nerazjašnjenim okolnostima.
Hvala im na oduzetom životu! Živimo životom koji nije naš. Posudili smo ga od drugih. Hvala građanskoj i multietničkoj vojsci koja je od kuća stvorila zgarište. Hvala sudovima koji samo što nisu presudili da je zločin što smo postojali, a dobra stvar što smo pomrli. Hvala strancima koji nas uvjeravaju da sve štima, i da nam identitet ne treba ako imamo uvjete za život. Hvala i onima koji nam te uvjete nikad nisu pružili.
A pravo hvala ipak onima, koji su, kad je trebalo, ostavili po strani to što nismo rođeni u njihovu kraju, nego im je u glavi sinulo: „I sutješki Hrvati su – ljudi!”
wpDiscuz