Sinoć snijeg. Vjetar. Nema struje, pa ima, pa nema. Zatim prekid struje na duži period. Pred zoru se opet pojavi struja, taman da pripremim sve potrebno za sv. Misu.
Međutim pred Misu opet nesta struje. Što sad?
Upali koju lučicu da ljudi barem nešto vide kad dođu u crkvu, ako uopće dođu jer je led, loše vrijeme, a još k tomu nigdje nema struje.
Netko mi i reče: “Ma neće biti nitko na zornici ako ne bude struje.”
Mislim u sebi slavit ću Misu makar bio sam u crkvi.
Inače, na ovaj dan – na bladan sv. Andrije zaređen sam za đakona prije 2 godine u prepunoj crkvi u Bobanovu selu. Osvijetljenoj i raspjevanoj.
Danas, dvije godine kasnije pod Misom sam htio i zahvaliti Bogu za dvije godine služenja oko Njegova stola. Ali u puno drugačijem ambijentu.
S oltara započinjući sv. Misu pozdravljam narod koji je došao, a ne vidim ga: “Gospodin s vama”. Oni iz mraka odgovaraju: “I s duhom tvojim.”
U evanđelju slušamo kako je Gospodin Isus pozvao prve apostole, među njima prvopozvani i odazvani – apostol Andrija. Odazivaju se na njegov poziv: “Hajde za mnom”, ne pitajući ga što im nudi, kakvu im plaću obećava, koje benefite će imati u njegovu društvu, što će sve steći. Ostavljaju sve i idu za njim.
I dok naviještam to evanđelje kroz glavu mi prolaze misli:
Pa ovaj narod, njih 30-ak što je došlo, slični su apostolima iz evanđelja. Ostavljaju topao krevet i kuću, izlaze na led i dolaze Kristu.
Dođe molitva Očenaša – kako na nebu, tako i na zemlji – i dođe struja i upališe se svjetla.
Kriste, neka tvoje svjetlo obasja sve nas.
Ovu ću Svetu misu pamtiti cijeli svoj život, napisao je Don Mater Pehar.