Nespokoji i nesretanja

Nekad se ljudi raziđu onako, usput, kao da ustaju dohvatiti nešto. Praznina među dvoje ljudi nastani se usred rečenice, usred pripaljivanja cigarete ili između gutljaja. Naoko ničim izazvana, nepozvana, dođe i ostane. U trenutku kad se tuđina pojavi, prave se njih dvoje da je ne vide. Ne priznaju da je išla za njima već neko vrijeme, pratila ih, gledala kako dišu, zajedno ili sami, kako hodaju, jedu, misle, nevažno jesu li disali i hodali sami ili skupa. Nespokoj i razilaženje pomno slušaju ljude dok govore. Izabiru riječi koje će, i ne znajući, pamtiti.
Odaberu riječi od kojih se led hvata na srcu i krajevima usana. Nekada davno rečene, ne upamte ih ljudi odmah, ali one najednom naviru poput nametljivog prosjaka koji kuca na prozor automobila, traže svoje mjesto i zauzmu bolan i oštar oblik, nastane se poput pantljičare u nekada zdravom tkivu ljubavi i naklonosti. Ljudi se, naravno, brane, poput svakog zdravog organizma koji se želi sačuvati od nametnika. I podlegnu, kako to već kod živih organizama biva.
___________ piše : Veselin Gatalo / pogled.ba 
Nespokoj i ponor među ljudima hrani se riječima, nekad izgovorenim, oproštenim, skoro zaboravljanim. Da… Skoro. Zaboravimo uvijek da je uzaludno zaboravljati. Ne može čovjek nestati iz tuđeg sjećanja svojom voljom, niti se može sjećati samo onoga koga hoće i što hoće. Ne postoji „recycle bin“ u mozgu i duši. Namjerno selektivno brisanje sjećanja je još uvijek medicinski neizvodivo. A mozak… On pamti sve. Baš sve. Dobar psiholog ili hipnotizer može izvući sva sjećanja koja smo u životu prikupili, izvući ih iz nas i razlistati nam ih poput slikovnice, reći nam kad i zašto smo postali nasilni, zli, škrti, posesivni, sebični, bezobzirni, plitki, neurotični… I službeno zaboravljeno ostaje u nama, utječe na naše misli, stavove, odnose i promišljanja, nesvjesno a jako. A nezaboravljeno…? E, to možemo citirati, bez prethodne i iduće rečenice, iskoristiti za optužbu, dokaz, osudu, za sve čime možemo nahraniti prazninu i tuđinu koja se onda ona, nahranjena i jaka, nastani među ljudima.
Kad se tuđina, praznina, razmimoilaženja i nesretanja nasele među ljude, više nema pomoći. Kroz prazninu, nema kretanja. Praznina je tvrđa i neprelaznija od najvišeg zida. Ni svađa ni prepirke tu nema, pa nema ni ponovnog susretanja ni mirenja. Samo prazna praznina, tišina, bez izgovorenih riječi ili slova na zaslonu koja bi mogla obradovati ili pokrenuti. Svjetovi se raziđu, okrenu na suprotne strane, otuđe se i nikad se više ne sastanu. Kreću se zasebno, bez pogleda i riječi upućenih jedno drugom. Onda se ljudi tješe. Kažu da je tako trebalo biti. Da je tako suđeno. Da je tako moralo biti, da se odmah vidjelo da je tako moralo biti. Onda lijepa sjećanja prvo ustuknu, ukipe se, pa se prije ili kasnije pokupe, odu nikamo, jer samo smetaju tuđinama i prazninama koje se nesmetano nastavljaju hraniti, poput kakve mitske životinje koja stalno raste hraneći se samoćom i vlastitim mesom.
Možda, kažemo na kraju koji nikad ne dođe jer ni zaborav ne dolazi, govorimo sebi da možda postoje ljudi i svjetovi koji se nikada i nisu smjeli sresti