Svi me znaju u mom zavičaju – uspješnica je Mate Miše Kovača, koji je kao malo tko opjevao Dalmaciju uzduž i poprijeko, baš kako je i Luka Modrićnogometnom loptom obišao i zadivio cijeli svijet i uvijek se rado vraća rodnome kraju.
Na obroncima Velebita, na staroj cesti prema Svetom Roku, točnije, trgovačkom putu koji je stoljećima povezivao kontinentalnu i mediteransku Hrvatsku, nalazi se zaseok Modrići. Tu su njegovi korijeni, dok je otac mu Stipe s obitelji živio u Zatonu Obrovačkom, gdje je prve korake napravio i mali čarobnjak kojem su španjolski novinari posvetili knjigu “Sin rata”. I gle zle sudbine, Lukina djeda, svima dobro znanog i dobrog čovjeka Luju, u Domovinskom ratu, na Božić 25. 12. 1991. godine, u odmazdi za stradale ubili su zlikovci, zajedno s još nekoliko mještana iz malih sela na Velebitu.
Nebitno u koje vrijeme naiđete u selo Modrićevih, o njemu svi govore s ponosom, sve znaju o njegovu odrastanju koje možemo nazvati svime samo ne laganim, jer je dijelio sudbinu mnogih prognanih u Hrvatskoj.
– O njemu bruji cijeli svijet i zbog toga nam je drago. A, nažalost, veže nas i zajednička ratna tragedija, kad smo nošeni njegovim vihorom morali u Bosnu, a onda nakon kratkog boravka u jednom hrvatskom selu, mislim da su to bili Utori, otišli smo svi zajedno u Dječje selo u Bašku Vodu pa odatle u Zadar. Lukina obitelj smjestila se najprije kod rodbine,u kući iznad današnje dvorane na Višnjiku, potom u hotel Kolovare – svojedobno nam je o tome pričala gospođa Danka, koja ima samo riječi hvale za svoje susjede Modriće, koji se, kako kaže, nisu nimalo promijenili unatoč Lukinoj slavi.
Križni put kapetana
– A moj sinko, prošao je Luka svoj križni put i zato nam je drago što je uspio i neka mu dragi Bog samo da zdravlja. Uh, koliko su se njegovi roditelji žrtvovali za njega, dali su sve od sebe. Moj sin je s njime vršnjak i znam da je Luka od malih nogu volio loptu. I ćaća mu Stipe dobro je igrao nogomet, a pokojni did Luka isticao se brzinom i spretnošću. Dobri su u duši, svi odreda koliko god ih ima. Drago nam je kad se o našem malom lipo piše, zaslužio je to. Ne razumin vam se ja previše u nogomet, ali kad igra Luka, obavezno sam ispred TV ekrana. Inače me sport ne zanima previše. I neka je Luka naplatio svoj trud i znanje – zborila nam je brižna baka Danka.
Zadarski hotel Kolovare zapravo će postati prva pozornica na kojoj se Luka nametnuo onima koji su osjetili kako je ispred njih nogometni nebrušeni biser…
– U to vrijeme direktor hotela bio je gospodin Slavko Pernar, tada prvi čovjek našeg NK Zadar, i odmah je iskazao divljenje Luki. Na jednom sastanku doslovce nam je rekao: “Tako nešto nisam vidio, mali je sitan i krhke građe, ali mu se lopta lijepi za nogu. Toliko voli nogomet da pod uzbunom igra oko recepcije, a kad ne padaju granate, onda je na parkingu, pa bi bilo dobro dovesti ga u klub da naši treneri vide što se može napraviti – započeo je priču prof. Josip Bajlo, svojedobno sportski direktor Zadra, danas predsjednik Skupštine kluba sa Stanova.
Spomenuti gospodin Pernar Luku je za početak nagradio sportskom opremom, koja je u stvari bila dio humanitarne pomoći pristigle iz Italije. Ali nije nevažno istaknuti kako mu je kod odabira prvoga dresa i hlačica pomogao Željko Živković, čije ime moramo istaknuti, kao i prvog Lukina trenera u ondašnjoj školi nogometa u Zadru.
– Možete zamisliti kakvi su bili uvjeti za rad u danima kad se rat zahuktavao, ali kad god bi se ukazali mirni trenuci, radilo se. Moja sjećanja, uz spomenutog gospodina Živkovića i njegove brige o Lukinu nogometnom odrastanju, pripadaju dvojici, nažalost, preminulih Domagoju i Tomislavu Bašiću. Šjor Tomu je kasnije Luka doživljavao kao svojeg oca jer je doista puno uložio u Modrićev razvoj – naglasio je Bajlo.
Blistava karijera
Unatoč darovitosti, mnogi su dvojili o tome hoće li Luka svojom tjelesnom konstitucijom moći odgovoriti izazovima koje sa sobom nosi nogometno odrastanje.
– Tomo Bašić nije se predavao, kao voditelj naše škole nogometa stalno je stavljao naglasak na Modrićeve sposobnosti, njegovu virtuoznost i sposobnost odlučivanja u vrlo kratkom roku. Onda smo mi s mlađim uzrastima sudjelovali u prvenstvima županija, uglavnom su takvi turniri bili u Splitu. Mnogima sam govorio – obratite pozornost na onoga malog plavog, no ondašnji stručnjaci u dalmatinskoj regiji nisu u njemu vidjeli ono na što je ukazivao trener Bašić. Ali su zato iz Dinama reagirali brzinom munje i Luku pozvali u Zagreb, odakle je krenula njegova blistava karijera koja traje. Nedugo nakon što sam osobno potpisao Modrićevu ispisnicu u Splitu su me pitali: “A di vam je onaj mali?” Nisam im mogao nikako drugačije odgovoriti nego ovako: “Opet ste zakasnili!” – zaključio je Bajlo.
Prije nego što se okrenuo prema Maksimiru, Luka je s obitelji preselio u hotel Iž u kojem su također boravili izbjeglice sa zadarskog područja. Kako govoriti o Modriću, a ne spomenuti Obrovac smješten uz prelijepu rijeku Zrmanju. S uzvisine iznad toga gradića širi se pogled na nogometno igralište tamošnjeg županijskog drugoligaša u čijem će dresu, možda, u veteransko doba zaigrati i Luka. Ne dvojimo da je to velika želja stanovnika Obrovca koji se rado okupljaju u kafiću Delfin koji vodi Ante Jurjević, bivši igrač Zadra, Rijeke, Zagreba na koncu i sisačke Segeste.
– Mi smo nerijetko igrali na malonogometnom igralištu ispred škole, a Luka nas je promatrao sa strane, oslonjen nogom na loptu, spreman za igru. Iskazivao je radost kad bismo ga pozvali da nam se pridruži. Iako krhke građe, silovito je ulazio u dvoboje i odmah se vidjelo kako će od njega biti nešto. I bi tako – govori Ante o Luki.
Samozatajna crta
– Bili su tu kratko vrijeme jer su odmah počeli razmišljati o tome kako Luki pružiti valjane uvjete za nogometni razvoj. I nisu pogriješili kao “stručnjaci” u Hajduku. Srećom, uz njih su bili pokojni Tomo Bašić, kao i Miško Paunović, koji se nisu predavali, i Modrić je završio u Dinamu. Iskreno, svima nam je bliži bijeli dres, ali vidite kako nekad nemaju sluha za dicu iz Dalmacije – iskren je Jurjević.
U Delfinu se, kad je nogometna groznica, bilo da je riječ o Europskom ili Svjetskom prvenstvu ili, pak, Ligi prvaka, pozorno prati svaki Lukin potez.
– Kad je veća gužva, aktivira se videozid i, normalno, posebno se ocjenjuju Modrićevi potezi. I mogu vam reći da su svi odreda realni, ponekad i prekritični, ali s ciljem da Luka bude i ostane onaj pravi – ističe Ante.
Baš kao u Modrićima ili Zatonu Obrovačkom, tako se i u Obrovcu provlači ona samozatajna Lukina crta. Stječe se dojam kako bježi od svjetala reflektora, a mnogi bi mu željeli stisnuti ruku, osjetiti se njegovima…- A e, ali nije ni njemu lako. Život mu je programiran do svakoga detalja i onda kad dođe u rodni kraj, čini se, velika mu je želja potpuno se posvetiti obitelji. Izlasci u kafiće nisu ono što ga zanima. Radije sjedne na željeznu ogradu pokraj rijeke i promatra kako teče Zrmanja.
Koliko mogu primijetiti, otkako je u Real Madridu, više ga vuku kamen i krš velebitskoga kraja nego kad je igrao u Dinamu. Valjda to dolazi s godinama, da u vama prorade geni – rekao je Jurjević, dok nas je jedan od stalnih posjetitelja kafića u kojem se okupljaju nogometni fanatici podsjetio kako uz Zrmanju odrastaju vrhunski igrači…
Okrutni svijet
– Nitko nije vjerovao da će dječačić onako krhke građe može biti veliki igrač. Mnogi su bili skeptični, nažalost, i danas ima onih koji ne vjeruju u Modrićevu čaroliju, što nije čudno za naše podneblje. Najmanje senzibiliteta imamo za svoje ljude. Nisam baš neki stručnjak, možda i ja griješim, ali ako i postoji neki nedostatak, onda to Luka nadoknadi svojom upornošću i voljom. Neka se grizu, iz ovog su kraja još Dado Pršo i Damir Desnica, obojica znaju navratiti među nas, običan puk. Ono čime nas Luka fascinira jest njegova mentalna snaga, nevjerojatno je čvrst. Što ja znam, možda je to dobio probijajući se kroz život jer nije lako s petnaest godina zagristi u okrutni nogometni svijet. Najprije mlađi uzrasti Dinama, potom Inter Zaprešić pa Zrinjski (Mostar), onda opet Dinamo, iza toga Tottenham, danas Real Madrid. Modrić je uspio i svaka mu čast na tome – zaključio je Jurjević.
wpDiscuz