Muškarac u veštitu, dvije vrećice u rukama, glava ponosno do neba, a njih dvije na leđima samar, jadne i pogrbljene, ali vedrina i život pršti iz njih. Jesu li mu u rodu? Možda je ova lijevo njegova žena ili sestra, a desno majka. A možda su se i slučajno susreli. Ali kompozicija nekako odaje da je on ipak pater familias, a njih dvije su iz njegova ‘plemena’.
Fotografiju je snimio legendarni fotoreporter ‘Slobodne’ Andro Damjanić 1960. godine u Splitu, a mi smo je postavili na internet kako bismo doznali reakcije današnjih Dalmatinaca. Fotografija je pogodila u sridu, lajkana je stotine puta, komentari su se samo nizali, a mnoge je ljude i posvađala.
‘Žena je nekada bila ka tovar, a muški će sada počet i menzes dobivat’
Neki su govorili da je to bilo pravo vrime kada su žene vukle, a muškarci bili gospoda. Dok su se drugi zgražali i nad fotografijom i njenom porukom, ali i komentarima, pa je na kraju zbog žestine poruka i uklonjena i iz pojedinih grupa na internetu.
Evo nekih komentara…
– E! kako se nekad živilo! Žena je bila kao tovar. Sreća danas nije tako.
– Nekad su teglile za svoga muža i dicu,danas tegle za šefa u firmi i za muža i dicu.
– Ono su i bile žene, a ovo danas…
- Šta! Znači žena mora biti robinja da bi bila dobra. Užas!
– Jadne žene – onda rad u polju, mlikarice, prodavačice po pazaru. Kuvat, peglat, prat, dicu odgajat i to prat robu na ruke.
– Hvala Bogu ta su vrimena iza nas.
– Emancipacija je učinila svoje i danas tegle isto ovako, ali za svog gazdu. Nisu više robinje mužu, nego vridne radnice svome gazdi, teret na leđima je skoro isti.
-To je bilo nekada na brdovitom Balkanu. Danas je to game over! Ili se bar nadam…
– E kako bi ga ja nabila sa te dvi torbice… Nebi mu palo na pamet više.
– Pa vidi ga ka div, a one jadne nemaš ih šta vidit… Da san na njegovom mistu bilo bi me sram proć ovako kroz grad.
– Al’ on je MUŠKO. U ono vrime koja je smija reč jednu rič mužu… Jadne pokorene i zgažene.
– To je ono, silo nečista, dva koraka iza…
– Srića pa mene nije bilo u ono vrime. Vidija bi on kako bi nosija dvi torbice.
– Napadate čovika, a možda je svojoj ženi iša u spizu. I to nakon posla, te slučajno proša pokraj ove dvi šinjorine.
– U suštini je li se danas puno promijenilo? U vlaškoj ne.
– Važno da je njemu bilo dobro. Sramota.
– Zato su danas Dalmatinci ipak postali pravi muževi. Mi Dalmatinke smo to dobro nariktale, ako nije kako triba… e onda lipo dobije na fini nacin jednu s live, jednu s desne, i ako je zaradija onda još jednu po tavanu.
– Definitivno ružan prikaz odnosa žena – muškarac… A danas su muškarci sve manje muškarci, a žene su sve manje žene. U cilju ravnopravnosti spolova od muške populacije preuzimaju samo najgore: psuju kao kočijaši, piju kao smukovi…
– Muskarci će brzo i menzes dobivat, pa će ponovo nas upregnit.
– Dobra stara vrimena.
– Nepismenost i zatucanost se u socijalizmu iskorijenivala. Ali sada isplivaju neki novi neosviješteni pohlepni.
Nismo daleko da ponovo zaživi ovaj sistem.
– To je bilo takvo vrime. Žene su nosile na leđima, to nije bilo za muškarce.
– Je takvo je vrime bilo, zato je sada drugačije. Napokon vama turskim pašama je došao kraj.
– Sad je obratno: ona legi, došla kasno iz provoda, a on iđe u spizu dok se ona ne probudi.
– Strašno kako su ljudi (žene) živile. A tek robu prat ručno, djeci po noći grijat mlijeko na kominu ili petrolejki, pelene, bez frižidera… Veliki respect svim ženama i majkama
– Ah to doba, kad su muškarci bili muškarci, a žene žene. Svatko je znao svoje mjesto i obveze. I vjerujte mi, te žene tada su bile sretnije od ovih danas. Ovo danas je sramota.
Pustimo žene da kroče uz bok muškarcima i ispred njihPogrbljene ženice odjevene “po seljačku” tegle ko marva, a muškarac pred njima kroči uspravan, važan, u veštitu, da bi, valjda, pobio onu o “odijelu koje ne čini čovjeka”. Prizor što ga je legendarni fotoreporter “Slobodne” Andro Damjanić ovjekovječio na Manušu prije pedesetak godina, govori(o) je o položaju žene u jednom prilično patrijarhalnom, konzervativnom i tradicionalnom društvu, kakva je poratna, socijalistička Jugoslavija i bila, makar je po ženskom pitanju – u usporedbi s vremenima Karađorđevića – tada napravljen i veliki korak naprijed; jer su – sjetimo se – 1946. dobile biračko pravo.
No, pustimo pokojne Jugoslavije i davno prohujala vremena… Kako je “slabijem spolu” s nama muškarcima danas; u 21. stoljeću, u modernoj Europskoj uniji? Kroče li i dalje iza “svog čovika”, je li na njima veće breme nego na patrias familiasu ili su se stvari skroz na skroz promijenile?
Istinabog, teško da ćete ih više vidjeti u ovoj situaciji u kojoj ih je snimio oštrooki Andro, istina je i to da će malo koji muž ovako više natovariti svoju suprugu, djevojku, družicu; ali tovar koji današnji muškarci još nisu skinuli sa svojih partnerica – ima neku drugu, specifičnu težinu
I pored proklamiranih vrijednosti o jednakosti spolova, i općeg dojma da su on i ona, danas i tu – posve jednaki, kako pred Ustavom i zakonima, tako i u svakodnevici – to (još) nije tako. Zagrade su tu, jer, iskreno se nadam, neće proći puno a razlika će između žena i muškaraca, što se njihovih prava i obveza, što se nejednakih šansi i drukčijih startnih linija s kojih kreću u život tiče – biti stvar prošlosti.
Do toga, pobrojit ću – na znanje i ravnanje – što sve muči žene sad i ovdje: u prosjeku su više obrazovane od muškaraca, a manje ih je na upravljačkim pozicijama i dobro plaćenim poslovima; u većini slučajeva lošije su i vrednovane od svojih muških kolega na istim radnim pozicijama i puno više izložene svakoj vrsti mobinga na radnom mjestu, a lakše dobivaju i otkaz.
Imamo ženu predsjednicu, imali smo i premijerku, ali iako ih je u Hrvatskoj ukupno više od muškaraca – u politici su malobrojnije, bez obzira što zakon propisuje zadovoljavanje spolnih kvota. Žene i dalje teže dolaze do radnog mjesta, više ih je među nezaposlenima nego muškaraca, na njima je i dalje glavnina posla kad je u pitanju obitelj, pa se stalno spominje ona stara koja samo potvrđuje to što je pokojni Androta snimio – “da žena drži tri kantuna u kući”.
Tri spram onog jednog koji pridržava snažni “mačomen”; a takvu ravnotežu, takvu raspodjelu poslova očito samo mi poznajemo – stoga, pošaljimo ovu ružnu poslovicu i društvo neravnopravnosti k vragu, pa pustimo žene da kroče uz bok muškarcima i ispred njih. Saša Ljubičić