Kad sam kao student radio u jednom golemom zagrebačkom kino kompleksu začudio sam se neizmjerno dok sam prvi put ušao u ženski WC. I ne kažem ovo zato jer sam šovinist, išao sam na Ženske studije, govorim to jer prije toga nikad nisam vjerovao da žene mogu biti toliko neurednije od muškaraca. Jedno sam jutro, bez zaje*ancije, ušao u jednu od kabina koja je bila zasr*na doslovno od kotlića do poda. Materijala je bilo posvuda, osim u WC školjci.
Nedavno sam to ispričao na nekoj ženskoj pivi. Moje frendice nisu bile nimalo šokirane. Štoviše, čudile su se mom čuđenju jer je, kako kažu, to opće poznata stvar. Onda su mi krenule nizati primjere iz svojih života, prisjećale su se situacija u kojima su se zbog svoje sklonosti neredu osjećale posramljeno.
Ponukan jednom od tih priča, koja mi je bila najsmješnija, odlučio sam provjeriti kakva iskustva i žene koje ne znam imaju kad su u pitanju autopraonice. Lakoća s kojom su bile spremne izaći u javnost sa svojim svjedočanstvima malo me začudila, priznajem.
Uglavnom, ovo su njihove priče. I svaka im čast, autoironija je ipak majka svakog dobrog humora!
Sabina, Zagreb
Samohrana sam zaposlena majka i ponosna vlasnica trojice sinova. Volim vjerovati da su oni razlog zašto mi je auto stalno u takvom rasulu, ali moram biti iskrena prema sebi i priznati si da sam krajnje neuredna oduvijek. To ide do te mjere da kad naiđe prilika da nekome s posla zatreba prijevoz, a ja idem u istom smjeru, lažem da nemam u autu mjesta zbog dječjih sjedalica iako se samo sramim deponija u kojem se vozim. Ako je baš netko tko mi je blizak, onda propadam u zemlju od srama, ali ga povezem i pritom se stalno ispričavam na neredu.
Jednom sam prilikom tako odvezla auto u praonicu, a gospon koji je tam radio samo me s gnjušanjem pogledao kad je otvorio vrata. Rekao mi je da u životu nije vidio tako prljav auto. Kaj, pa zato sam ga i dovezla. Ostavila sam auto i otišla svojim poslom.
Kad sam se vratila rekao mi je da je za čišćenje potrošio više vode nego je meni naplatio račun, a ponudio i je i jedno od onih mirišljavih drvca čisto da budem čišća. Otada tamo idem svaki put njemu u inat i baš si guštam u tome kak njega voda košta više nego što meni može naplatiti čišćenje. Kreten!
Tonka, Šibenik
Ja sam ti jedna od onih žena koji svoj auto koriste kao ormar. U svakom trenutku negdje u autu sa sobom vozim barem sedam pari cipela, a odjeće u prtljažniku imam toliko da bih bez problema mogla iz njega živjeti tri mjeseca da mi kuća izgori. Radim posao koji od mene zahtijeva da budem u štiklama, a gdje ću, brate, voziti sa petom od 10 centimetara. Onda je i ovo bolja varijanta. Osim toga, moram priznati da nisam ni najurednija pa se od čišćenja do čišćenja uvijek nađe smeća iza, oko i u sjedalu.
Zato svaki put, kad auto vozim u praonicu prisilim dečka da ide sa mnom. Bude to prilično smiješno, on ima preko 2 metra, a ja vozim praktički Smarta. Svaki put kad sjedne u auto glavom udara o strop, ali mene to ne smeta. Bolje da se srami on, nego da gospoda u praonici mene gledaju ispod oka. Ja sam ipak dama!
Matija, Samobor
Ostavila sam auto radniku u praonici. Jako prljav auto, naime, prije smo bili dvaput u šumi i klinci stalno nešto mrve na stražnjem sjedištu. Kad sam došla po njega vlasnik mi je vraćao ključeve i rekao: “Izgledate puno bolje nego što sam mislio kad sam vam čistio auto.” Nisam sigurna da je to bio kompliment.
Jednom su mi rekli ‘učinili smo najbolji sto smo mogli, ali neke fleke ne idu sa sjedala. Ne znamo od čega su’, uz pogled koji govori ‘najveća si svinja u svemiru’.
Kako se niti ja niti moja djeca nismo postali ništa uredniji, a ja se našeg kaosa sramim – iako ne dovoljno da to promijenim, jednostavno svaki put kad me u nekoj autopraoni posrame, odem u novu i nadam se najvoljem.
Karla, Zagreb
Vozila sam službeni auto na pranje, nisam baš bila siguran vozač. Recimo to tako nisam imala dozvolu voziti obiteljski i steći praksu. Jednom mi je čak tata rekao, prije odlaska na neki službeni put: „Samo polako, imaš kasko, nisi pila ako se što dogodi nazovi policiju.“ Joj, hvala, tatko…
I tako sam drugom prilikom otišla u autopraonicu, onu u kojoj auto ide kroz četke i pjene i izađe van čist i uglacan. U tom ključnom trenutku, kada me čiko iz praone pitao hoće li on uzet auto ili ću ja – ne znam što mi je bilo, kažem ja ću. Otprilike nisam uspjela utjerat kola na te šine idućih sedam minuta.
Možda je bilo i duplo manje, ali činilo se kao vječnost. On navodi izvana, ja se znojim. Na kraju sam nasjela gumama za šine i imala dovoljno pribranosti da pozatvaram sve prozore. Provezla sam se tom praonicom iznutra i izašla van. Auto čist, ja usmrđena od znoja.
Simona, Velika Gorica
Tek sam se bila udala, a muž mi je nabavio neku mrcinu. Ja sam to ponosno vozila i nikad mi nije bilo niti na kraj pameti zapitati se u kojem ja to redu držim svoj auto. Osim toga, kome je ikad palo na pamet provjeravati jel nečiji tuđi auto čist ili nije.
Prvi put kad sam ga odvezla na čišćenje, usput nakon posla negdje na Trešnjevku, primio me jedan stariji gospodin. Bio je baš nekako sav ljubazan i sladak i ponašao se prema meni malo kao da mi je tata, tako sam barem mislila.
Kad sam se vratila po auto mi je samo ljubazno natuknuo da je šteta tako dobrog auta trošiti na mene jer sam toliko neuredna, a ostavio mi je i broj i rekao mi da nek samo ja njih slobodno nazovem pa da će netko od dečkiju doći pokupiti auto, oprati ga i vratiti mi ga čistog. I mislite da nisam? Zvala sam ih bez beda svaki put kad sam se sjetila da je možda vrijeme za očistiti auto. Očito su tu uslugu besplatno nudili i drugima jer se, na moju veliku žalost, ta praona u međuvremenu zatvorila.
wpDiscuz