NEDA UKRADEN: Loše priče plasirane o meni i mojoj obitelji tijekom rata nemaju nikakva temelja

Neda rođena Imoćanka do rata je živjela u Sarajevu, a tijekom rata odselila je u Beograd. Stan u Sarajevu joj je opljačkan u to vrijeme, a kuća u Imotskom srušena

Neda Ukraden prisjetila se ’90-ih godina, kad je njena obitelj u ratu ostala bez svega.

“Ja sam 90-ih doživjela kompletnu katastrofu. Mojoj obitelji i meni se sve srušilo. Od minirane kuće do svih stvari, i materijalnih, moralnih, etičkih… na kojima smo počivali, rasli, bili odgojeni, tako da je to jedna strašna tragedija. Trebalo je iz toga izaći zdrave glave”, rekla je Neda za Kurir.

Snagu da sve to preživi pronašla je u obitelji.

“Mene je prije svega osokolila moja porodica. Dala mi je taj pozitivan stav. Imala sam dijete o kom se trebalo brinuti, imala sam i stare roditelje o kojima sam se brinula tako da nije bilo mjesta depresiji ili nekom očajanju. Morala sam funkcionirati! I pjesma mi je pomogla, rad mi je pomogao”, rekla je.

Neda rođena Imoćanka do rata je živjela u Sarajevu, a tijekom rata odselila je u Beograd. Stan u Sarajevu joj je opljačkan u to vrijeme, a kuća u Imotskom srušena.

“Rodila sam se u Glavini, ali kad sam imala svega dvije godine, moj otac je dobio posao u Sarajevu u koje sam preselila s roditeljima. No, sve do prvog razreda vrijeme sam najviše provodila s bakom u Glavini, veselom i energičnom ženom, omiljenom u svom mjestu. Naš stan u Sarajevu tada je bio kao imotska ambasada, kad se netko trebao prijaviti, upisati na fakultet, srednju školu, dom i slično, otac je to omogućavao. Imoćanka sam utoliko što mi je materinji jezik ikavica i što me najranije, lijepe uspomene vežu uz taj kraj. Kao takva sam rođena i takva ću umrijeti”, izjavila je prije nekoliko godina za Imotske novine.

“Loše priče koje su plasirane o meni i mojoj obitelji tijekom rata nemaju nikakva temelja, moj otac je umro nesretan što ne može doći u svoj rodni kraj. Rat je moje roditelje zatekao u Sarajevu, gdje su i prije živjeli. Kuća u Glavini, koju sam sagradila na didovoj njivi, minirana je 1992. Nije nam bilo lako vratiti se, a nismo imali ni gdje. Ipak nam je tim činom poslana nekakva, ne bezazlena poruka. Budući da majka nije tada boravila u kući, nego u Sarajevu, a ja u Zürichu, zahtjev za obnovu kuće kojeg sam podnosila više puta je odbijan, a počinitelj nije nikad pronađen. Moja savjest je čista i ne znam zašto bi se čovjek lišio ljepote svoga zavičaja”, kazala je tada.