Uskrsni ponedjeljak, onaj neradni dan koji većina koristi za produženi vikend, roštilj kod tetke i lagano čuđenje što su svi dućani zatvoreni – zapravo je dan s dubljim značenjem. Ili bi barem trebao biti.
Naime, u prvim stoljećima kršćanstva slavlje Uskrsa trajalo je cijeli tjedan. Zvalo se to “bijeli tjedan”. Novokrštenici su nosili bijele haljine i slavili kao da je šezdeset i neka u Woodstocku. Ali naravno, kako to već ide, 19. stoljeće i racionalizacija života su rekli: “Ajde dosta, jedan dan dosta”. I tako smo završili s jednim produženim vikendom i kolektivnim zaboravom.
Ali evo što se zapravo obilježava: Uskrsni ponedjeljak je dan kad se prisjećamo kako je uskrsli Isus prošetao do Emausa s dvojicom učenika. Dvojica su jadikovala o svemu što se dogodilo u Jeruzalemu, a Isus ih, kao pravi putnik-namjernik, pitao: “O čemu vi to?”
Nisu ga prepoznali.
Jer kad ti netko uskrsne, stvarno ga više ne očekuješ na stazi za planinare.
Tek kad su sjeli za stol i kad je razlomio kruh, sinulo im je – “Pa to je On!”
Instant prosvjetljenje, bez 5G, bez aplikacije.
U tom je i simbolika dana: ne znamo uvijek da je Bog uz nas, sve dok ne sjednemo, udahnemo i možda – podijelimo kruh.
Dobro ajde, bar komad janjetine.
Hrvatska ga, naravno, obilježava kao državni praznik. Većina katolika ne zna za ovaj detalj.
U nekim dijelovima Europe mladići prskaju djevojke vodom – svetom, naravno – i tako miješaju tradiciju, hormon i blagoslov.
Kod nas smo to sveli na prskanje roštilja pivom, što je isto neka forma liturgije. Valjda.
Ukratko: dok danas ležite u pidžami i pitate se što uopće slavimo, sjetite se – Isus je hodao do Emausa nakon što je uskrsnuo.
Mi danas uglavnom ležimo.
A možda je baš to današnja pouka.
Da ustanemo.
Protiv nečeg ili za nešto.
Možda za sebe? A u Kristu.
/POSKOK/
wpDiscuz
