Ako ne uspijemo ozdraviti naše društvo, nije teško zamisliti kako u neko dogledno vrijeme, grupa očajnih bosanskohercegovačkih intelektualaca objavljuje nekakvo pismo u stilu “Ne pomažite više ako Boga znate!”, ali tada bi već bilo prekasno za sve nas.
Septembra 2016. godine, u američkom tjedniku “The Nation” je objavljeno otvoreno pismo u kojem je 150 sirijskih intelektualaca izrazilo protivljenje američkoj i ruskoj umiješanosti u već tada ratom razorenoj Siriji. Tekst potpisnika govori više-manje sve: “Bezrezervno i najoštrijim jezikom osuđujemo ruski i američki pristup intervencije u našim unutrašnjim sirijskim poslovima. Još najmanje od 2013. godine, ove dvije sile su radile na suzbijanju sirijske oslobodilačke borbe pod izgovorom “rata protiv terora”. Ovaj rat nije uspio postići ni jedan jedini uspjeh od svog početka, a umjesto toga je doveo do uništavanja i određenog broja drugih zemalja.”
Potpisnici ovog pisma sebe nazivaju predstavnicima demokratske sekularne sirijske opozicije, te se smatraju protivnicima kako Asadove “kriminalne oligarhije”, tako i “islamističkih nihilističkih grupa” poput Daeša ili Džabhat an-Nusre, pa u produžetku optužuju: “Rusi i Amerikanci su se dogovorili zamrznuti sadašnju situaciju kako bi ove dvije vojne sile mogle voditi svoje beskrajne ratove protiv terora (…) Nažalost, čini se da je premalo svijesti koliko je stvarnost postala opasna. Mnogi, osobito na Zapadu, skloni su se kriti iza fatalističkih teorija impregniranih u religiji ili kulturi – dok ne žele pripisati dešavanja klimatskim promjenama. To objašnjava zašto je loša situacija postala mnogo gora, ali također oslobađa moćne elite, uključujući Bašara al-Asada i njegovu bandu, njihove političke odgovornosti.”
Sirijski intelektualci završavaju svoje očajno obraćanje javnosti sljedećim riječima: “Ovaj svijet se mora promijeniti. U samo pet i pol godina, omogućeno je uništavanje jedne od najstarijih kolijevki civilizacije. Danas je svijet sirijski problem, baš kao što je Sirija svjetski problem. I zbog ovoga svijeta, zbog svih nas, pozivamo na osudu političara odgovornih za ovu katastrofu i za njihovo raskrinkavanje kao nihilističkih ubojica i terorista, slično svojim islamističkim, nihilističkom rivalima.”
Foto: The Guardian
Ovo pismo je objavljeno samo godinu dana nakon što su svijet obišle fotografije trogodišnjeg Alana Kurdija, čije je beživotno tijelo Mediteransko more izbacilo na tursku obalu u blizini grada Bodruma, i samo mjesec dana nakon što je globalna publika bila u prilici gledati snimke krvavog, prašnjavog i zbunjenog dječaka, Omrana Dakneša, dok je čekao pomoć u kolima hitne pomoći u nekom dijelu razrušenog Alepa.
Foto: Time
Ta godina je označila vrhunac globalnog senzibiliteta prema sirijskim stradanjima, obilježenim upravo snimkama ta dva djeteta, ali i užasavajućim prizorima završnih borbi za grad Aleppo, koji će – kako kome – pasti ili biti oslobođen u decembru te iste godine.
Naravno, treba imati u vidu da je od objavljivanja ovog pisma 2016. godine, odnosno u zadnje dvije godine, mnogo krvi proliveno, i da je situacija na terenu dosta drugačija, radi čega je pismo kao takvo u izvjesnom smislu anahrono. Asadove snage su uz pomoć Rusije zauzele najveće gradove, te su na terenu faktički izvojevale pobjedu. Najvjerovatnije zbog toga je Amerika povećala svoj angažman, kako se dalo vidjeti zadnjih mjeseci, što je dodatno zakompliciralo ionako vrlo tešku situaciju, i što gotovo sigurno znači da se ratu ne bliži kraj.
U prilog toj nesretnoj prognozi ide i činjenica da su se u paklenu sirijsku jednačinu uključile i druge zapadne sile, poput Velike Britanije i Francuske, dok Izrael s vremena na vrijeme koristi avijaciju za napade na njima interesantne ciljeve. Turska je u Siriji također ušla u otvoreni rat protiv Kurda na sjeveru ove zemlje, kao što su Iran i Saudijska Arabija intenzivirali podršku svojoj sektaškoj braći. I na kraju krajeva, više ne postoji nikakva relevantna sirijska sekularna opozicija, ako je nečeg takvog ikako bilo u ovom surovom ratu.
Ono što se činilo dovoljno užasnim 2016. godine, danas je puno gore i opasnije. Prizori razrušenih gradova, raspadajućih ljudskih tijela i opšte ljudske mizerije uzrokovane višegodišnjim ratom su, uz pomoć moderne tehnologije i društvenih mreža, puno dostupnije i bliže nego ikada prije. Čovječanstvo kao nikada do sada nije imalo toliki pristup užasavajuće slikovitim informacijama i dezinformacijama, što stvara dodatni osjećaj bespomoćnosti i frustracije. Ali u istorijskom smislu, sirijski scenario nije nikakva novost, pa čak ni veća tragedija od nekih drugih ratova ovoga tipa. Naime, radi se o građanskom ratu kakvih sličnih je u recentnoj istoriji bilo na desetke, a u koje su velike sile s velikim entuzijazmom uskočile da “pomognu” sukobljenim stranama.
U prilog ovoj tezi najbolje ide povijest američke pomoći marionetskom režimu Republike Vijetnam (također poznatom kao Južni Vijetnam), čiji je dvadesetogodnišnji angažman 1955. – 1975. rezultirao milionskim civilnim žrtvama. Po sličnom šablonu se odvijao i rat u Afganistanu, u kojem je Sovjetski Savez priskočio u pomoć marionetskoj Demokratskoj Republici Afganistan. Ta sovjetska pomoć je između 1979. – 1989. prouzrokovala više stotina hiljada civilnih žrtava.
Struktura ovakvih ratova je bezobrazno slična. Naime, da bi neka velika sila priskočila u pomoć, to jeste vojno intervenirala, potrebna je nestabilnost u izvjesnoj državi ili regiji. Osnovni uslov za tako nešto se stvara u situacijama društvenog sukoba na bilo kakvoj političkoj osnovi, ili idealno, da narodi jedne regije budu sukobljeni na etno-nacinalnoj, vjerskoj i/ili sektaškoj osnovi. U određenoj mjeri potreban je i kakav-takav strateški interes barem jedne od velikih sila. Sve ostalo je sporedno, skoro nebitno, uključujući i toliko razvikano međunarodno pravo, koje velike svjetske sile uvijek selektivno koriste.
Kako nekad u Vijetnamu i Afganistanu, a sada u Siriji, velike sile pomažu suprotnim stranama, samo ovog puta puno otvorenije, direktnije i bezobzirnije nego ikada prije. To je ono što su par godina prekasno shvatili sirijski intelektualci, a što masa sirijskog naroda, zaluđena međusobnom mržnjom, očigledno ni danas ne može razumjeti. A da bi stvar bila još gora, čak i kada bi se nekim čudom Sirijci pokušali dogovoriti o prekidu neprijateljstva, previše je vanjskih faktora koji bi ih zaustavili u toj namjeri. Jednostavnije rečeno, sudbina Sirije više nije u rukama Sirijaca. Oni su danas samo topovsko meso, moneta za potkusurivanje velikih igrača na terenu. Već puno puta viđeno.
Imajući u vidu ove činjenice, potrebno je osvrnuti se na blisku prošlost Bosne i Hercegovine. Ovo samo po sebi zvuči strašno, ali u svoj nesreći koja je zadesila našu zemlju, olakšavajuća okolnost je bila ta što je rat devedesetih godina prošlog vijeka kod nas trajao u vrijeme kada je Rusija bila zaokupljena svojim problemima, zbog čega nije bila u mogućnosti da se energičnije angažuje. Da se kojim slučajem nešto slično ponovi, ni Rusi ni Amerikanci ne bi mogli odoljeti svom učešću u takvom konfliktu, čime bi vrlo vjerovatno privukli i druge regionalne sile tipa Turske, koje bi imale potrebu “pomagati”, odnosno, zastupati svoje interese i testirati novo oružje nad bosanskohercegovačkom djecom.
Zbog toga je iznimno važno raditi na razvoju civilnog društva i ulagati napor u pomirenje naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i čitave bivše Jugoslavije. U tom smislu, svaki narod bi morao demokratskim putem ukloniti iz političkog života, ili barem izolirati, one političare koji na bilo koji način dovode u pitanje mir i stabilnost zemlje, bilo da se radi o onima koji propagiraju njen raspad, kao i onima koji navodno računaju na stotine hiljada ljudi koji bi branili njenu cjelovitost. Takvi političari su apsolutno štetni, kako po svoje narode, tako i po sve druge u Bosni i Hercegovini.
Ako ne uspijemo ozdraviti naše društvo, nije teško zamisliti kako u neko dogledno vrijeme, grupa očajnih bosanskohercegovačkih intelektualaca objavljuje nekakvo pismo u stilu “Ne pomažite više ako Boga znate!”, ali tada bi već bilo prekasno za sve nas.
Almir Methadžović l tacno.net
wpDiscuz