Nastavak polemike o feminizmu: Zar je to nama naša borba dala?

Reakcije koje su uslijedile nakon što su feministkinje reagirale naskandalozne stavove Ide Prester, možda su i gore od Presteričine konzervativne ideologije. Ideologiju koju Prester u intervjuu podržava danas bez problema može potpisati Kolinda Grabar Kitarović, a bome i Ruža Tomašić. Neoliberalni feminizam je desna ruka klasnom režimu, najjeftinija moguća komodifikacija izvorne feminističke revolucionarnosti. Na kraju, ne mogu si pomoći da ne zaključim: “Zar je to nama naša borba dala?”, piše Ankica Čakardić za Libelu
 
 
Feministički pokret nije nikakva specifična kompleksnost s bezbroj lica kako to neupućeno, s nerazumijevanjem i režimski raspoloženo nabacuju zagovornice/i anything goes filozofije ili neoliberalnog feminizma. Izvorni korijeni feminističke teorije i prakse su isključivo kolektivni i klasni – tu po prvi puta susrećemo žensko-radnički revolucionarni subjekt kojemu je u cilju rušenje kapitalističkog načina proizvodnje i rastakanje reprodukcije patrijarhalnih društvenih odnosa, ne samo u korist žena nego cjelokupnog opresiranog radništva. Clara Zetkin,Alexandra Kollontai ili Emma Goldman su imale upravo ove ciljeve na umu kada su javno govorile i pisale o feminizmu. Tu nije bilo riječi o sentimentalnosti individualizma (anything goes) koja reakcionarno iz ‘osobne’ pozicije pristupa društveno-političkoj stvarnosti, naprotiv to je bilo fundamentalno mjesto feminističke antikapitalističke kritike. Čak će i tzv. drugovalna varijanta feminizma – koja je bitno preoznačila feminizam dominantno identitarnom linijom – svojom krilaticom ‘osobno je političko’ inzistirati da se pozicija ‘osobnosti’ primarno dovodi u politički kontekst, ne isključivo na razini osobnog fenomena.
Liberalistička doktrina koja je afirmirala individualizam kroz notornu frazu ‘činim slobodna/an ono što želim’ najotrovnija je i najregresivnija pozicija, historijski nastala kao rezultat zagovaranja individualnih prava samo klasno-povlaštenih; sprva radnici nisu imali politička prava, žene još puno puno godina poslije, a očevi ‘prava na slobodu izbora’ i individualizama poput Johna Lockea su podržavali robovlasništvo. Dakle, svaki puta kada se proizvodi pseudoargumentacija na razini ‘to je moj osobni izbor i imam pravo na njega’, zapravo se reproducira liberalizam koji je inherentno i duboko patrijarhalan i kapitalistički. To je u zadnja dva intervjua onako u skoku proizvela Ida Prester.
Na jednom mjestu u intervjuu Prester kaže: “Ja predstavljam samo sebe i radim stvari koje mi se rade da bih bila sretna”, tvrdeći kako je to feministički, jer je to njezin, tobože ‘otkačeni’ izbor odnosa prema svijetu. To nije samo intelektualno lijeno, nego je upravo sama srž neoliberalnog projekta koji je u potpunoj suprotnosti s ozbiljnim, krvavo izborenim feminističkim pravima ili ikakvom anti-sistemskom borbom. Kada se feministički borimo, tada se samodopadljivo ne brinemo o vlastitoj privilegiranoj poziciji, već nam je itekako – da ne kažem s gorkim okusom u ustima – na pameti činjenica da su žene danas u tako lošem položaju da naprosto nemaju životne uvjete, vremena, sigurnosti, materijalnih pretpostavki raditi stvari ‘koje im se rade da bi bile sretne’. To što imaš želju činiti ovo ili ono, ne znači ni pišljiva boba ako nemaš socijalne i materijalne uvjete za to.
Kada Prester u jednom drugom intervjuu kaže: “No isto tako, pametna žena mora znati osjetiti koliko može izvući od muža, a koliko je to neko forsiranje feminizma bezveze. Tako da sam ja više preuzela brigu oko djeteta, a on je taj koji više radi i stvara. Što nije loše jer možemo platiti babysittericu kad nam zatreba”. Tada je u jednom mahu ne samo otpisala feminizam kao suvišan, već je sažela najtvrdokornije kapitalističko-neoliberalne i patrijarhalne notornosti koje s feminizmom (koji si Prester naknadno pripisuje) nemaju baš nikakve veze. Jedno je nedvojbeno, taj tip ‘feminizma’ označavamo kao ‘neoliberalni feminizam’, onako kako bi to negativno-kritički tumačile Nancy Fraser ili Hester Eisenstein.
Ovom iznad netom citiranom rečenicom Prester nije samo eksplicitno denuncirala feminizam nego je na jednom mjestu uspjela proizvesti mnogo sitnoburžoaskog, klasno-povlaštenog sentimenta koji zagovara komodifikaciju njege djece, sve skupa uobličeno tobožnjim izborom rodne podjele rada, koja se savršeno uštimava s klasičnim programom konzervativizma. Stvar je u tome da se konzervativizam kada izlazi iz klasičnog desnog krila u liberalno, uvijek maskira urbanom-trendy retorikom kojoj je zadatak da izgleda kao izbor, žene su tobože ‘izabrale biti njegovateljice i majke’. Najveći broj žena na svijetu danas nije u poziciji birati svoje statuse i uloge, zadatak feminizma je nekako se baviti tom činjenicom, odnosno ekonomsko-političkom, radnom i socijalnom pozicijom žena, radnica, majki itd., a ne jedino i samo svojim društvenim položajem. Kad ‘feministkinja’ zagovara babysitting, to otprilike znači da joj uopće nije jasno kako si obitelji to nisu u stanju priuštiti i da paralelno zagova komodifikaciju javnih servisa. E, o toj je neoliberalizaciji riječ, koju mogu podržavati samo kooptirane režimske snage. A suprotno tome, možemo zagovarati feminizam i roditeljstvo koji su društveno-odgovorni, koji se zalažu za socijalizaciju kućanskog i skrbnog rada, koji se bore za commonse, javno dostupno obrazovanje, javno zdravstvo i javnu njegu odraslih i djece.
Da me se ne shvati pogrešno. Konzervativnu ideologiju koju promiče Prester susrećemo svakodnevno, na liniji od političkih desničara/ki do poduzetničke klase koja dokono proizvodi pojedinca ‘koji je sam kovač svoje sudbine’, premda, voljela bih da me netko upozori na primjer ‘uspješnog’ pojedinca koji je realiziran isključivo svojim zaslugama. Dakle, ovo nije neki izolirani fenomen, nego česti, klasični primjer konzervirajuće ideologije koji je ovoga puta izazvao toliku količinu odobrenih (napose s Presteričinu stranu) antifeminističkih reakcija koje susrećemo eventualno na Facebook profilima Ruže Tomašić i sličnih.
O nefeminističkim izjavama uvijek govorimo, to nam dođe kao društveno uvjetovani refleks, kao proizvodnja kontinuirane feminističke kritike/analize. U tom smislu, reakcije feministkinja na Presteričine izjave zbilja nisu neka iznimna prilika i svaki pokušaj da se to prikaže drugačijim je napose nepromišljeni refleks ili namjerno izvrtanje smisla upućene kritike. Ono što je ovdje ipak bitno različito od neke proizvoljne kritike antifeminističkih izjava je zabrinjavajuća reakcija podrške ne tek stavova već eksplicitne ideološke pozicije koja je lijevom feminizmu po svemu neizdrživa. Dakle, dileme nema, ovo nije samo zagovaranje patrijarhalnih proizvodnih odnosa, već i posredna proizvodnja antifeminizma. I to je najveći problem. Reakcije koje su uslijedile nakon što feministkinje reagiraju na skandalozne stavove Prester, možda su i gore od Presteričine konzervativne ideologije. One su u ovo kratko vrijeme uspjele tako jako učvrstiti sliku feministkinje kao nerealizirane i ratoborne žene samo zato jer locira antifeminističku ideologiju, ne shvaćajući da time vraćaju feminizam unatrag, formirajući solidne baze za konzerviranje ženskog položaja. Te reakcije antifeminističke podrške impliciraju da je feministička kritika opće-prihvaćena, a da uz nju postoje i relikti usiljenih i napornih feministkinja koje dave i pretjeruju, dok je tobože posao za feminizam već zaključen, miran, a prava žena ostvarena. Ideologiju koju Prester ovdje u intervjuu podržava danas bez problema može potpisati Kolinda Grabar Kitarović, a bome i Ruža Tomašić.
Neoliberalni feminizam je desna ruka klasnom režimu, najjeftinije moguća komodifikacija izvorne feminističke revolucionarnosti. Na kraju, ne mogu si pomoći da ne zaključim: “Zar je to nama naša borba dala?”