S ovim narodom nešto nije u redu. Nema godine u kojoj se neće pojaviti neka nova knjiga, simpozij, dokumentarac ili rasprava o ustašama i partizanima, križnim putevima i jatacima. Sve je to važno – ali zašto nismo ni približno tako opsjednuti Grabovicom, Trusinom, Bugojnom, Uzdolom, Doljanima, Viteškim tunelom, logorima za Hrvate?
I još nešto u svim ovim knjigama najmanji se fokus daje na pobijene civile, obične ljude, i obične vojnike. Unatoč silnim istraživanjima još uvijek nemamo tako preciznu strukturu pobijenih i nestalih nakon i pred kraj WWII.
U Mostaru se 20. veljače u Galeriji kraljice Katarine Kosače predstavlja knjiga “Rat nakon rata 1945.-1951.” autora Hrvoja Mandića. Knjiga donosi prikaz progona jataka – civila, uglavnom žena, koje su pomagale hrvatskoj protukomunističkoj gerili u Hercegovini, nakon što je Drugi svjetski rat službeno završio.
Odmah mala napomena: Nije ovo kritika same knjige ni teme, ne sumnjamo da je Hrvoje ovo kvalitetno uradio a i povijest treba istraživati, ali postavlja se jedno drugo pitanje – zašto smo kao narod toliko zaglavljeni u 1945.?
Komunistički zločini? Naravno da ih treba istraživati. Ali kad se malo bolje pogleda – za Hrvate u BiH 90-e su bile ono što je Srbima bio Drugi svjetski rat. Genocidne namjere, logori, progoni, sistematsko brisanje naroda s određenih područja. Ali umjesto da se tim razdobljem ozbiljno bavimo, mi i dalje vrtimo priču o onome što se događalo kad je današnji njemački kancelar još nosio pelene.
Jedan je paradoks prisutan u bosanskohercegovačkoj političkoj i akademskoj stvarnosti – što si više fokusiran na 1945., to si manje problematičan za današnji režim.
Zato knjige o partizanima, križnom putu, komunističkoj represiji izlaze redovito, i to bez ikakvih reakcija iz Sarajeva. Nema osuda, nema napada, nema tužbi. Zašto? Jer su bezopasne.
Pričati o 1945. neće nikoga dići na ulice. Pričati o 90-ima – možda hoće.
ZAŠTO JE OPSESIJA 1945. SIGURNA TERITORIJA?
Sarajevo nema problema s Hrvatima koji su opsjednuti 1945. Štoviše, to im savršeno odgovara.
Hrvati mogu neograničeno lamentirati o Titu, Bleiburgu, Udbi, montiranim procesima i jatacima – dokle god se ne usude ozbiljno zatražiti pravdu za zločine iz 90-ih, za trećinu nestalog naroda, za progon iz Sarajeva, Bugojna, Konjica, Zenice i cijele srednje Bosne.
Čak i ustašovanje u blagim dozama prolazi dokle god ne zadire u aktualne političke odnose. Sarajevo to tolerira – jer u povijesnoj računici i sami su dali ruke u istom tom ustašovanju, kroz Handžar diviziju, kroz služenje Hitleru i SS-u.
Ali ako netko počne ozbiljno pisati o sustavnom uništavanju Hrvata u BiH 90-ih, ako netko počne tražiti da se otvore arhivi o logorima, etničkom čišćenju i ratnim zločinima Armije BiH – onda nastaju problemi.
ZAŠTO 90-e NISU POŽELJNA TEMA?
Jer bi ozbiljno proučavanje 90-ih donijelo tri velike opasnosti za postojeći poredak:
1️⃣ Otvorilo bi pitanje institucionalne nejednakosti Hrvata – a time bi se rasplamsala rasprava o trećem entitetu, promjeni Ustava i Daytonu.
2️⃣ Razotkrilo bi odgovornost sarajevske političke i vojne elite u etničkom čišćenju – Bugojno, Grabovica, Trusina, Križančevo Selo, Bradina… teme koje moraju ostati potisnute.
3️⃣ Moglo bi motivirati ljude na pobunu, ustanak protiv režima koji ih 30 godina tretira kao građane drugog reda.
Zato je 1945. sigurna. Zato nema napada na ovakve knjige. Zato su partizani i ustaše i dalje glavna tema – jer se tako Hrvati drže pod kontrolom.
AKO SE NE PRIČA O 90-IMA, NEĆE SE PRIČATI NIKAD
Zato treba pitati koliko ćemo još dopustiti da nam pričom o dalekoj prošlosti odvlače pažnju od sadašnjosti?
Koliko ćemo još gledati dokumentarce o Titovim zatvorima, a ignorirati logore u Konjicu, Muzeju u Jablanici, opkoljeni Vitez, nestale Bugojance?
Ako ne progovorimo sada, nikad nećemo. I dok mi raspravljamo o Titu i Rankoviću, sami sebi kopamo grob u ovom vremenu.
Ako nastavimo ovim putem, u udžbenicima za 2057. godina o Grabovici neće biti ni fusnote.
wpDiscuz
