Trodijelni ZDF-ov film Naše majke, naši očevi, prikazan i na Hrvatskoj radioteleviziji u šest nastavaka, požnjeo je gotovo jednoglasno euforične kritike utjecajnijih njemačkih medija. Kritičare i širu javnost oduševila je, prije svega, “kompleksnost” pristupa ratnoj generaciji. Filmska humanizacija generacije Hitlerovih vojnika i podržavatelja, naturalistički prikazi njihovih žrtava i patnji, interpretirani su često kao poziv na konačno pomirenje s njom. Ne izostaju ni oni koji nadvladavanje “njemačke traume” vide kao šansu za odbacivanje “pacifističkih inhibicija” i promjenu odnosa prema njemačkim vojnim misijama u svijetu
Der Spiegel snatri o “novoj prekretnici njemačke kulture sjećanja”, a izdavač Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ) Frank Schirrmacher pozdravlja “novu fazu filmsko-historijske obrade nacionalsocijalizma”. Televizijski časopisi Hör Zu i Gong dodijelili su filmu najviše ocjene: “veličanstveno”, odnosno “vrhunsko ostvarenje”. Ova jednodušna pohvala njemačkih medija ide ZDF-ovom filmu u tri dijela Naše majke, naši očevi, koji je tri večeri sredinom ožujka 2013. pred televizijske ekrane privukao i do 7,63 milijuna ljudi (što je tržišni udio veći od 24 posto). Samo rad na knjizi snimanja trajao je šest godina, a produkcija je koštala ukupno 14 milijuna eura.
To je bio dobro uložen novac, smatra većina komentatora/ica, jer im je pošlo za rukom da u harmoničan odnos dovedu napetu zabavu i povijesno-političku poruku. Autor knjige snimanja Stefan Kolditz opisuje kako je pristupio materijalu: “Bez jeftinih optužbi. Bez lažne uvjerenosti u vlastitu nepogrešivost. Bez moralne superiornosti.” U nekoliko kritika odaje se priznanje “sivim tonovima”.
Sivilo je uistinu odagnalo boje. Prije svega, smeđu.i Nitko od protagonista/ica, petoro bliskih prijatelja, mladih ljudi u dobi između 19 i 21, ne odaje ni naznake bilo kakvih simpatija prema nacionalsocijalizmu. Wilhelm je poručnik Wehrmachta koji će u ratu samo vršiti svoju dužnost, njegov mlađi brat Friedhelm prezire rat, Viktor je Židov i protiv nacista, njegova djevojka Greta želi napraviti karijeru kao pjevačica, a Charlottu zanima jedino Wilhelm, kojega potajno voli.
Bezbrižan život mladih ljudi u nacionalsocijalističkoj državi
U jednoj berlinskoj krčmi slavi se rastanak, jer Wilhelm i Friedhelm moraju u rat; Charlotte se kao medicinska sestra dobrovoljno prijavila za službu na frontu: “Mladi su i puni ideja, puni planova. Svijet je njihov. A od života i njegovih obećanja, vjeruju, ne dijeli ih više od nekoliko mjeseci. Podrazumijeva se, naime, da će već za Božić biti gotov, taj novi rat na istoku. Berlin u proljeće, u lipnju 1941., nekoliko dana prije napada na Sovjetski Savez.” Ovo stoji u službenoj najavi ZDF-ove redakcije za suvremenu povijest. Očigledno se barem četvero ovih simpatičnih mladih ljudi potpuno izoliralo od vanjskog svijeta. Zar nisu ništa shvatili kada je počeo progon Židova, koji pogađa i njihova prijatelja Viktora i njegove roditelje? Zar ni rat koji je započeo 1. rujna 1939. nije imao nikakvih učinaka na njihove snove o “životu i njegovim obećanjima”? Očigledno nije. Da je čak četvero od ovih petero mladih ljudi sve samo ne karakteristično za generaciju rođenu oko 1920. ipak nije nikakva “greška”, već namjera: da ih je, kao i većinu te generacije, oblikovala nacionalsocijalistička država i njezina ideologija, većina gledatelja/ica s njima se unaprijed ne bi mogla identificirati. Identifikacija je nužna kako bi Nijemci rođeni nakon njih shvatili sljedeće – “okolnosti” čine normalne ljude zločincima/kama: Wilhelm ustrijeli političkog komesara Crvene armije i naloži da se civili utjeraju u minsko polje, Friedhelm također ubija žene i djecu, Charlotte denuncira Židovku. Greta pristaje na seks s gestapovcem, najprije kako bi Viktoru pomogla da pobjegne u inozemstvo, a potom uglavnom da potpomogne svoju pjevačku karijeru.
Tako ti na početku dobri likovi čine zlo, ali ne isključivo. Dapače, njihove karaktere treba prikazati što je moguće proturječnije. Wilhelm dezertira, uhvate ga, osude na smrt, pomiluju i pošalju u kažnjeničku radnu diviziju, čijeg će sadističkog zapovjednika i upucati. Friedhelm se žrtvuje kako bi spasio fanatične pripadnike Hitlerove mladeži, koji hoće da nastave borbu u bezizglednom položaju. Charlotte propušta evakuaciju svoje vojne bolnice jer ne želi sovjetsku sestrinsku pomoćnicu Sonju ostaviti samu. Greta javno izražava sumnju uEndsieg (konačnu pobjedu); zatvorena je zbog povrede vojnog morala i pogubljena neposredno prije kraja rata.
Viktor se pokazuje kao jedini posve pozitivan lik. Uspijeva pobjeći iz vlaka za deportaciju, priključuje se poljskoj partizanskoj grupi i od sigurne smrti spašava zatočene Židove, koje će antisemitski Poljaci prepustiti sudbini. Ali svoj vlastiti život duguje Friedhelmu, koji se u lovu na partizane najednom nađe na suprotnoj strani: umjesto Viktora, Friedhelm ubija jednog SS-ovca. Na kraju prežive Wilhelm, Charlotte i Viktor. Sastaju se u berlinskoj krčmi, onoj istoj u kojoj su 1941. nazdravljali za skori i pobjedonosan završetak rata. I u svibnju 1945. tu je još uvijek boca rakije, ali Njemačka je razrušena, a preživjeli su traumatizirani.
Friedhelm, senzibilac koji mutira u ubojicu, znao je od samog početka: “Rat u nama budi ono najgore.” NoNaše majke, naši očevi nije bilo kakav antiratni film. On uistinu pokazuje zločine njemačkih vojnika nad civilnim stanovništvom, i to na vrlo realističan način. Ali zločinci/ke su i drugi, poput poljskih partizana/ki, koji su prikazani kao u najmanju ruku jednako ekstremni antisemiti kao i oficiri SS-a – grubo falsificiranje povijesti, koje je s pravom odbačeno u poljskom tisku. Dijelu publike čak bi i Židov Viktor mogao izgledati kao krivac – on njemačke vojnike mami u zasjedu; najmanje jedan vojnik Wehrmachta, koje je ZDF intervjuirao kao svjedoke tog vremena, u popratnom se dokumentarcu žali na “podmuklost” partizana. Sovjetski vojnici nedvosmisleno se ubrajaju među zločince. Njih se, kao opasne neprijatelje, većinom može vidjeti samo iz daljine; tek prema kraju filma dobivaju lica – kao silovatelji njemačkih žena.
Ne iznenađuje da Naše majke, naši očevi i ovdje, kako su njihovi kreatori i namjeravali, funkcioniraju kao “povod za razgovor”. U popratnoj emisiji na kanalu ZDF-History različiti akteri ravnopravno dolaze do riječi: vojnik Wehrmachta, zatočenica u radnom logoru, Židovka koja se skrivala u Njemačkom Rajhu. Neposredno nakon dezertera iz Wehrmachta, Ludwiga Baumanna, slijedi bivša medicinska sestra Ruth Trinks koju su silovali pripadnici Crvene armije. Kada su je pitali čega se sjeća, odgovorila je: “Bili smo bijesni, zašto se tako nešto događa baš meni, mnogi su se osjećali tako.” Iz offa čujemo komentar koji rezimira: “To su bile naše majke, naši očevi.” Film završava, kraj “dokumentacije”.
Još je gore prošlo u talk showovima koji su se prihvatili ove teme. Moderatorica Maybrit Illner se na primjer, suočena s odveć nametljivim lamentacijama, osjetila potaknutom da izjavi kako Nijemci “nisu samo” patili, već i nanosili bol! U emisiji njezinog kolege Markusa Lanza, povijesno-politički tvrdolinijaš Arnulf Baring sveo je cilj tih narodno-pedagoških nastojanja na njihovu suštinu: “Sjajno je da u tom filmu vidimo kako čitava podjela o kojoj smo godinama govorili – ona između žrtava i počinitelja – više ne stoji.”
U ratu ostali moralno neokrnjeni
A pošto su “desetljećima” bili zločinci, Nijemce se sada konačno naširoko smije prikazivati kao žrtve. Duge sekvence filma odigravaju se u jednoj njemačkoj vojnoj bolnici, realistično prikazanoj s puno krvi, osakaćenja i krikova ranjenika koje ne može nadglasati ni sve glasnija glazba s radija: užasna, besmislena patnja. Pojavljuju se, dakako, i dezerteri, prisilni radnici, logoraši, kolaboratori/ce, jedan njemački Židov patriot, jedna sunarodnjakinja koja se raskomotila u njegovom bivšem stanu, njemačke izbjeglice.
Kao da je zadatak bio odraditi listu tema i aktera, mnoge se stvari spominju, ali se uglavnom i nepovezano redaju. No film je pritom još uvijek nijansiraniji od debate što je uslijedila u Njemačkoj, koja se gotovo isključivo svodila na pomirenje sa zločincima. Ta se terapeutska vježba zove “obiteljskim razgovorom” i ima se, molimo lijepo, odvijati (vidi redateljsku uputu ZDF-a) bez “jeftinih optužbi, lažne uvjerenosti u vlastitu nepogrešivost i moralne superiornosti”.
Kao uzor, Der Spiegel (25. ožujka 2013.) na tri stranice predstavlja obitelj Fausten: umirovljenoga gimnazijskog profesora Heinza Otta Faustena (92) i njegovog sina Petera (60). Otac je ubijao, “mitraljezom pokosio” sovjetske vojnike. “Do kraja njegova ratovanja, do trenutka kada mu je krhotina granate ranila stražnji dio koljena, što ga je koštalo noge, bit će ih na tucete. Možda i na stotine.” Ali opteretila ga je jedino mučna smrt druga kojemu nije mogao pomoći. “Ne, on nije učinio ništa zbog čega bi se danas morao kajati”, kaže Heinz Otto Fausten, “Panzergrenadieri su bili napadačka trupa, strahote u zaleđu on stoga nije vidio.” I eto ga opet, “čistog” rata njemačkog Wehrmachta. Ni primisli o tome da je Wehrmacht te “strahote u zaleđu” omogućio, a često u njima i sudjelovao. Sin, koji je oca ranije, “1968. i godinama poslije”, salijetao pitanjima i prigovorima, danas kaže: “Pored mene ne sjedi svetac, ali imam dojam da je moj otac kroz rat prošao moralno nekompromitiran.” Tako Der Spiegel, ZDF i ostali njemački “oblikovatelji javnog mnijenja” zamišljaju unutarobiteljsko “savladavanje prošlosti”!
Plahi Nijemci i njihova vječna trauma
No Der Spiegel želi još i više od toga, kako pokazuje izdanje od 25. ožujka. Tema glasi: “Vječna trauma. Rat i Nijemci”. Gornja polovica naslovne slike u crno-bijeloj tehnici prikazuje njemačke žrtve iz 1945. godine: jednog posve prestravljenog pripadnika Hitlerove mladeži, izbjeglice, ratne zarobljenike i u pozadini razrušeni Berlin. U donjem dijelu, u boji, promatraču prilaze teško naoružani vojnici Bundeswehra u borbi. Rat i Nijemci. Naivni umovi mogli bi doći na ideju da Der Spiegel – selektivno upozoravajući na vlastite žrtve u Drugom svjetskom ratu – propagira pacifizam ili u najmanju ruku suzdržanost prema vojnim angažmanima Bundeswehra u inozemstvu. Ništa ne bi bilo dalje od istine. Dva članka i jedan intervju posvećeni su transgeneracijskoj kulturi sjećanja, koja se nanovo tematizira filmom Naše majke, naši očevi. No film ujedno pruža povod za šest stranica dug udarni prilog pod naslovom “Plahi Nijemci”. Teaser glasi ovako: “Već 20 godina Bundeswehr je angažiran u vojnim akcijama u inozemstvu. Korak po korak, crveno-zelena vlada je zemlju naviknula na tu novu normalnost. No upravo crno-žuta koalicija sada se priprema ponovno prokockati ono što je već postignuto.”
Njemačka doživljava “pad u pacifizam”, morala bi konačno prebroditi svoj “neodlučan stav” (kao u slučaju Libije i Malija), svoju “vojničku sumnju u sebe samu” itd. Njemačka, doduše, ne može “iz historijskih razloga nikada u potpunosti prevladati svoje skrupule prema vojnim misijama”, i dobro je da je tako. No na samom kraju članka, četiri autora/ice onda navode citat bivšeg francuskog ministra vanjskih poslova Huberta Védrinea, čija “Poruka Njemačkoj” glasi: “Nemojte se bojati sebe samih, povijest je davno prošla.” Stavljeni u ovakav kontekst, Naše majke, naši očevi – a još više popratna povijesno-politička medijska kampanja – izgledaju kao važan prilog njemačkoj vojnoj politici: pomirit ćemo se s nacističkim zločincima, ostaviti (pretjerane) skrupule postrani i tako svladati “vječnu traumu” koja nas priječi u vođenju ratova. Naše majke, naši očevi pokazuju, i tu je Frank Schirrmacher posve u pravu, “što javna televizija može” – kada se njemački “oblikovatelji javnog mnijenja” udruže i svoje vodeće medije upregnu u službu zajedničke nacionalne stvari.
S njemačkog prevela: Vesna Vuković
* Tekst je izvorno objavljen u časopisu ak – analyse & kritik – Zeitung für linke Debatte und Praxis, br. 582
wpDiscuz