Baltičke države, Britanija i Poljska zaziru od Moskve, a dio bivših sovjetskih satelita sklon je Kremlju

Od pada Berlinskog zida krajem 1989. odnosi u Europi nisu bili, unatoč ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, tako napeti, a ratnohuškačka hladnoratovska atmosfera se zahuktala.

Rusija i EU se zbog ukrajinske krize sve više gledaju preko nišana, a vojni manevri NATO-a uz rusku granicu u Poljskoj ili u “ruskom plićaku” na Crnome moru te masovne ruske vojne vježbe, u kojima sudjeluje 40 tisuća vojnika, pokazivanje su mišića koje izaziva nelagodu. Ruski ambasador u Kopenhagenu priprijetio je da će Danska, ako pristane na instaliranje NATO-ova proturaketnog štita, postati legitimni cilj ruskih nuklearnih projektila. Rusija je sve više u izolaciji (dijelom dragovoljnoj, a dijelom nametnutoj), dok sankcije i protusankcije pojačavaju recesiju i ekonomske probleme u Rusiji i EU.

Prijatelji Putina

Europa ipak nije tako unisona u zahtjevima za penaliziranje Putina i Rusije, što Kremlj želi iskoristiti kako bi poljuljao “europsko jedinstvo”. To je jedna od glavnih taktika na koju se Moskva pokušava osloniti. Po ruskim medijima stalno se prebrojavaju “ruski (mogući) saveznici” preko kojih Moskva pokušava ublažiti antirusku poziciju Bruxellesa, a pogotovo “jastrebova” – Britanije, skandinavskih zemalja (Finska je mogući kamen smutnje) te glavne “protukremaljske” alijanse Poljske, Litve, Latvije i Estonije.

Rusija od važnih zemalja Europe najviše nade polaže u Italiju (premijer Matteo Renzi jedini je važniji europski političar koji je u posljednjih godinu dana službeno posjetio Moskvu).

Zastupnik Sjeverne lige u Europskom parlamentu Matteo Salvini osnovao je frakciju Prijatelji Putina. Kao “svog čovjeka” Rusi navode i grčkog premijera Alexisa Tsiprasa, iako od Grčke ipak ima malo koristi jer njezin glas u Bruxellesu, iz poznatih razloga, nije baš osobito utjecajan.

Doduše, Rusija je velikodušno ponudila neke financijske aranžmane Grčkoj, ali to je i zbog ruskih ekonomskih problema više populistička, nego realna ponuda koja ni Tsiprasu i Varoufakisu ne pomaže u natezanjima s Angelom Merkel. U toj neohladnoratovskoj konstrukciji zanimljivo je ponašanje srednjoeuropskih država koje nose opterećenje nedavne komunističke prošlosti i tadašnjih “bratskih veza” sa SSSR-om.

Traumatični sateliti

Naime, upravo je među bivšim ruskim satelitima najveća pukotina u zajedničkoj europskoj politici prema Rusiji. Zemlje koje su imale isto ili slično povijesno iskustvo s Rusima u drugoj polovici 20. stoljeća, danas se različito postavljaju i pozicioniraju kad je u pitanju “kažnjavanje Moskve”. Tako baltičke zemlje i Poljska pušu i na hladno, upravo zbog svog lošeg i traumatičnog povijesnog iskustva s Rusima, i dižu paniku čim se neki ruski tenkist nakašlje u Sibiru.

Poljaci dižu rezerviste, njih oko 100 tisuća. Litva i Latvija razmišljaju o (privremenoj) obnovi obvezatnog vojnog roka, prikupljaju se dragovoljci, pripremaju se kao da će 100 godina biti mir, ali i kao da sutra može početi rat. SAD je poslao svoje vojnike u te zemlje. Ruski bombarderi i lovci sve češće, na granicama baltičkih zemalja, imaju bliske susrete s NATO-ovim zrakoplovstvom te podižu bojevu gotovost svojih postrojbi.

S druge strane, Češka, Slovačka i pogotovo Mađarska, koje su također prošle kalvariju odnosa s Rusima (intervencije 1968., odnosno 1956.), danas se, ponekad i s dozom nategnutosti, nazivaju “ruskim prijateljima, pa i saveznicima”.

Napao Uniju

Čak se govori da je Višegradska skupina, koja okuplja te zemlje i Poljsku, zapala u krizu zbog pristupa Rusiji. Tu prednjači Mađarska, premijer Viktor Orbán koji je javno rekao da mu Putin imponira te napao EU da je odgovorna za propast plinovoda Južni tok. Rusko-mađarski odnosi su prst u oko u kontekstu odnosa Bruxellesa i Moskve. No, da nije samo mađarska vlast takva, pokazuju ankete prema kojima u EU upravo Mađari prednjače u protivljenju sankcijama Rusiji.

Podrška Putinu stiže i od ultranacionalista iz Jobbika, koji se protive zapadnom “miješanju u ukrajinski čvor” i nemaju ništa protiv aneksije Krima. Slovački premijer Robert Fico zauzima se za skidanje ili ublažavanje sankcija te je u konfliktu s predsjednikom Andrejem Kiskom oko toga, a vojnu prisutnost NATO-a u Istočnoj Europi usporedio je upravo sa sovjetskom intervencijom u Čehoslovačkoj 1968.

Kamenčić razdora

Na obilježavanje 70. godišnjice oslobađanja Bratislave u travnju stiže Sergej Lavrov kao glavni gost. I u Češkoj se javljaju prijepori oko odnosa s Rusijom. Čak i mediji u toj zemlji nazivaju predsjednika Miloša Zemana “sredstvom u rukama ruske propagande”, tvrde da ga financira ruski naftni lobi te napadaju vladu da “sjedi na dva stolca” što im se može obiti o glavu. Češka je jedna od zemalja koja je najviše pogođena sankcijama i ruskim protusankcijama.

Ruski politolog Jevgenij Minčenko ističe kako je Rusiji u ovom trenutku dobro došao bilo kakav kamenčić razdora unutar EU pa je vrlo osjetljiva na svaki znak lojalnosti u Bruxellesu.