Šest godina nakon ustanka u kojem je ubijen libijski vođa Moamar Gadafi, stanovnici te zemlje u posvemašnjem kaosu priznaju da im nedostaje dugogodišnji diktator jer ih muče frustracije vezane uz svakodnevni život ispunjen nestancima struje i borbama protivničkih milicija za kontrolu nad duboko podijeljenom zemljom bogatom naftom
Kada je prije šest godina Moamar Gadafi ubijen na ulicama rodnog Sirta, mnogi Libijci osjetili su nadu. Nakon 42 godine života pod čvrstom paskom samoproglašenog revolucionarnog vođe, bez formalnog mandata, koji je vodio politiku Libije do svoje smrti, u zemlju je stigla još jedna revolucija, a potom i ‘demokracija’.
Ta ‘demokracija’ ogleda se u stalnom sukobu političkih snaga koje nisu u stanju formirati vladu, dok su istovremeno gospodarski parametri u stalnom padu. Stoga ne čudi izjava jednog lokalnog liječnika koji je kazao da je 2011. godine s ‘velikim žarom rušio Gadafija, a danas uviđa da je to bila najveća greška’.
Za vrijeme Gadafija vladao je režim zasnovan na mješavini arapskog nacionalizma, islamskog socijalizma temeljenog na europskoj socijalnoj državi i onoga što je poglavar Libije beduinskog porijekla nazivao ‘izravnom, narodnom demokracijom’. Privatno vlasništvo bilo je zabranjeno, velike tvrtke kontrolirala je država, a Gadafijeva ideologija je kao svoje temeljne ciljeve navodila blagostanje, ‘oslobođenje‘ i obrazovanje.
Pukovnik po činu, Gadafi je vladao čvrstom rukom koristeći se korumpiranim državnim aparatom, no istovremeno je držao u miru zavađena libijska plemena i, zahvaljujući ogromnim prihodima od nafte i plina, osiguravao stanovništvu pristojan standard, nedostižan za narode okolnih država, a i za neke narode u istočnoj Europi. U toj Velikoj socijalističkoj narodnoj libijskoj arapskoj džamahiriji, kako je svoj projekt nazivao Gadafi, vrijedila su pravila iz njegove Zelene knjige.
Žaljenje za Gadafijem
‘Teško mi je to izgovoriti, ali naš je život bio bolji pod prethodnim režimom‘, rekla je nedugo nakon Gadafijeva pada Fajza al-Nas, 42-godišnja farmaceutkinja, govoreći o četirima desetljećima vladavine libijskog diktatora.
‘Danas čekamo satima ispred banaka i molimo djelatnike da nam isplate malo našeg vlastitog novca. Sve je triput skuplje’, zaključila je farmaceutkinja školovana na Zapadu.
Primjerice, BDP Libije je sa 73 milijarde američkih dolara u 2010. godini pao na 33 milijarde u prošloj. Gledano po glavi stanovnika, pad u tom periodu bio je s 12.120 na 5.193 dolara. Međunarodne rezerve skliznule su sa 106 milijardi dolara na 70 milijardi dolara. No Libija najveću štetu trpi u proizvodnji nafte, koja je sa 1,6 milijuna barela dnevno spala na tek 400.000 barela u tih šest godina.
Dok jedni žale za diktatorom, drugi kažu da je današnji život samo posljedica desetljeća lošeg upravljanja zemljom.
Gadafi je svrgnut 2011. godine na valu ‘arapskog proljeća’ u kojem su srušeni režimi u susjednima Tunisu i Egiptu. Pobuna je eskalirala u veljači 2011. godine, a prvi prosvjedi izbili su zbog raspodjele socijalnih stanova i korupcije. Diktator je reagirao povećanjem proračuna za izgradnju stanova, ali i uhićenjem organizatora prosvjeda protiv korupcije.
Val uhićenja izazvao je još veći bijes, koji je iskoristila Nacionalna konferencija libijske oporbe, smještena u Londonu, da bi pozivala na ustanak.
Pomoć Zapada
Gadafi je reagirao silom, ali nije računao na to da će otpor biti daleko snažniji i organiziraniji nego što je bio u ranijim prilikama, budući da su pobunjenici vrlo brzo zauzeli značajni dio Libije.
U pomoć pobunjenicima pristigle su Francuska, Velika Britanija i SAD te započele bombardiranja vladinih snaga pod izgovorom prekomjerne uporabe sile prema pobunjenicima.
Protivnici Zapada i njihove politike spram Libije tvrde da su pravi razlozi bombardiranja mnogo prizemniji od zaštite volje naroda i da se svode na otimanje bogatih izvorišta nafte i plina i sprječavanje Gadafijeva plana da Afrička unija preraste u monetarnu uniju s vlastitom valutom utemeljenom na 20 milijardi američkih dolara iz Središnje banke Libije.
Glavni grad Tripoli pao je krajem kolovoza, a Gadafi je pobjegao u rodni Sirt koji su okružili pobunjenici. Očajni Gadafi odlučio se na samoubilačku akciju probijanja obruča konvojem vozila. Konvoj su bombardirali NATO-vi zrakoplovi, a Gadafi se sakrio u odvodnoj cijevi gdje su ga pronašli pobješnjeli pobunjenici.
Snimke posljednjih trenutaka nekad neprikosnovenog libijskog vođe, izazvale su mučninu i gađenje širom svijeta. Gadafi je završio među razularenom ruljom koja ga muči, prebija, siluje nožem i na koncu ubija hicem iz pištolja. Njegovo tijelo kasnije je izloženo poput lovačkog trofeja.
‘Današnja borba Libijaca za svakodnevni život logična je posljedica 42 godine sustavnog uništavanja i sabotaže’, kazao je 32-godišnji arhitekt koji ne može pronaći posao.
Budućnost kao nepoznanica
Situacija nakon Gadafijeva pada može se opisati kao posvemašnji kaos. Vlada nacionalnog jedinstva u Tripoliju koja ima potporu UN-a, bori se kako bi uspostavila svoju vlast u čitavoj zemlji, a suprotstavljeni parlament na istoku zemlje odbija joj prepustiti vlast. Pored toga, neredi nakon Gadafijeva pada 2011. omogućili su Islamskoj državi da stane pred vrata Europe.
Postrojbe predvođene kontroverznim maršalom Kalifom Haftarom, kojeg zapadne sile biraju za lidera buduće ‘slobodne Libije’, ima potporu parlamenta na istoku zemlje, dok ga istovremeno protivnici optužuju da radi isključivo na tome da preuzme vlast i uspostavi novu vojnu diktaturu.
‘Libijci imaju izbor između dvaju ekstrema: ili kaos s milicijama i islamskim džihadistima kao dominantnim snagama ili vojna vladavina’, kazao je analitičar Mohamed Eldžarh.
‘Teško je zamislivo da će se zemlja u dogledno vrijeme stabilizirati’, kazala je stručnjakinja za Libiju Mattia Toaldo. Na pitanje što će biti s Libijom, zasad očito nitko nema odgovor.
