Nakon moždanog udara u autu, morao je vježbati opet govoriti

Te 1988. Gregurević je igrao u čak osam filmova, a jedan od njih bila je i glavna uloga u Schmidtovom ‘Gospodskom životu Stipe Zvonareva’. Briljantno odigrana uloga bahatog slavonskog seljaka koji se vraća kući kao kaplar austro-ugarske vojske i ne želi više obrađivati zemlju, nego postati lugar, zbog čega razori obitelj i brak sa ženom koju obožava, odlično mu je sjela jer je rađena prema noveli Ivana Kozarca, za kojeg je Gregurević uvijek govorio da ga obožava jer su likovi pedantno profilirani.

U to vrijeme Ivo se zaljubio u konje, učio jahati, pripremao se za jednu od svojih najboljih uloga: Čaruge u istoimenom filmu Rajka Grlića.

U ljeto 1991. uoči rata, Schmidt je došao na još jednu od svojih ‘genijalnih’ ideja. Budući je imao psa, odlučio ja sa suprugom otići živjeti negdje na selo i kupiti kuću pored Zagreba.

‘Moji glavni savjetnici oko te kupovine bili su Ivo i Fabijan. Pronašao sam neku zgodnu kuću na brežuljku u Kupinečkom Kraljevcu, nedaleko Kupe. Moji savjetnici išli su sa mnom i zaključili da je kuća fantastična, da je lokacija vrhunska i da ne smijem propustiti priliku. Kupio sam kuću, uselili smo i onda shvatili da bunar uopće nema vode nego je bivši vlasnik nalio vodu iz cisterne samo zbog prodaje. Kamin u dnevnom boravku nije imao dobar dimnjak, pa kad smo prvi put zapalili vatru zbog grijanja, kuća se ispunila dimom da se ništa nije vidjelo. A onda je uskoro počeo rat i obližnja Kupa je postala prva crta bojišnice’, priča Schmidt.

Ipak, kad su stvorili kakve-takve uvjete za život, jedan dan se kod Schmidtovih okupilo društvo. Došla je i susjeda da nakratko telefonira u Zagreb. Bio je jutro, rominjala je neka kiša.

‘Odjednom, vidim susjedu kako vrišti, baca slušalicu i juri prema svojoj kući, vičući – ‘idu četnici!’. Uskomešali su se i drugi susjedi, uzbunilo se cijelo selo. Pogledam kroz prozor dolje u nizinu, i vidim doista sablastan prizor – silueta konjanika koji u galopu preko livade juri prema našoj kući. Ima na glavi neki ogromni šešir, a iza njega vijori dugački vojnički šinjel. Normalno – bio je to Ivo. Otišao je do kaskadera u Brezovicu, od njega posudio konja i dojahao do Kupinečkog Kraljevca da bi nas sve dobrano prestrašio. Čudim se da ga nitko nije ubio na tom konju.’

Nakon maestralne uloge Čaruge, Gregurević je manje igrao u filmovima, ali je zato odigrao važnu ulogu za svoje Orašje. Nakon rata u Hrvatskoj uslijedio je masakr u Bosni i Hercegovini. Ivo je jedan od zaslužnijih ljudi što se Orašje uspjelo obraniti. Tijekom rata filmovi su bili u drugom planu, ali je zato Ivo Schmidtovu kuću u Kupinečkom Kraljevcu pretvorio u skladište vojne opreme i nerijetko municije.

‘Znam samo da bih došao u kuću, a podrum je bio prepun šatorskih krila, vreća za spavanje, pa i raznog oružja i vojničke opreme. Ja bih mu dao ključ, on bi to dovozio i odvozio, a kod mene je bilo skladište dok ne bi našao prijevoz do Orašja. Bio je poznata osoba i kako je pronalazio donatore, to pojma nemam. Vjerujem da je mnogo toga dolazilo od naše dijaspore ili od imućnih ljudi, a Ivo je svoju slavu koristio da bi opskrbio svoje Posavljake i olakšao obranu njegovog kraja. To je radio neumorno i danonoćno tijekom cijelog rata’, govori Schmidt.

Čim se rat u Bosni malo stišao, Ivo je došao na novu genijalnu ideju kako da pomogne svom napaćenom Orašju: Dani hrvatskog filma!

‘Most preko Save je bio srušen. Prelazili smo skelom. Još je bilo opasno. U poluzamračenom gradu 1. Dani hrvatskog filma su održani. I tako 24. godine. Festival je zahvaljujući Ivi svake godine rastao, pa je od hrvatskog postao regionalni. Ove godine bit će jubilarni 25. put, ali bez Ive. Volio bih da festival ove godine promijeni ime u: ‘Dani hrvatskog filma Ivo Gregurević’, kaže Schmidt koji je baš prema njegovoj ideji snimio film ‘Put lubenica’.

‘Ivu je progonila tragična sudbina desetak Kurda koje je grupa švercera ljudima, neposredno nakon rata, tijekom noći iz Bosne prebacivala u Hrvatsku i koji su se nedaleko Orašja utopili u Savi. Htio je silno snimiti film o tom događaju, pa je na temelju njega nastao scenarij, a on je maestralno odigrao ulogu korumpiranog policajca. S filmom smo osvojili najviše međunarodnih nagrada, uključujući i dvije nagrade iz festivala u Montpellieru – za najbolji film i najbolju glazbu.’

Iznenada, prije 11 godina Ivo je doživio moždani udar. Vozio se tad na set filma ‘Kino Lika’ Dalibora Matanića. Udar je doživio na autoputu, za volanom, nakon neprospavane noći. Kako je kasnije rekao, sjeća se da se uspio dovesti do benzinske stanice i nakon toga se srušio.

Kad su novinari saznali da je na rehabilitaciji u Varaždinskim toplicama, rekao je da je to zbog bolova u kralježnici. Ipak, istina je bila mnogo gora. Moždani udar oštetio mu je centar za govor.

‘Imao je problema s rukom, ali je to vrlo brzo vratio u normalu. Bio je očajan jer više nije mogao pamtiti tekst munjevitom brzinom kao što je to činio cijeli život. A osim toga, zaboravio je mnoge obične riječi iz svakodnevnog govora’, prisjeća se Branko Schmidt.

To je za glumca strašna spoznaja. Odlučio je ne glumiti više i prekinuti snimanje najbolje hrvatske poslijeratne tv serije ‘Odmori se, zaslužio si’.

Na savjet logopedice počeo je svakodnevno vježbati, a Schmidt mu je tih šest mjeseci svojski pomagao:

‘Savjet stručnjaka bio je da ne smije prestati razgovarati i da, ako zaboravi koju riječ, mora svoju frustraciju izbaciti vikom, a ne gomilati je šutnjom. I tako smo nas dvojica svaki dan krenuli u šetnju. Hodali bi savskim nasipom od Mosta slobode do Mosta mladosti. Svaki dan. Bez iznimke. Šest mjeseci. Oko nas bi bili trkači, šetači pasa, majke s djecom, penzioneri, a nas dvojica bi krenuli hodati i razgovarati. I svaki put kad bi zaboravio neku riječ, on bi počeo vikati iz sveg glasa. “Aaaaaaaa!”. A ja bih mu se pridružio i počeo urlati s njim. Ljudi su nam se micali s puta, psi bi se razbježali na sve strane, trkači bi ubrzali trk, majke bi sklanjale djecu… Mislili su da smo neka dva teška luđaka. Ali malo po malo i Ivi su se počele vraćati riječi. U roku šest mjeseci počeo je govoriti normalno’, ispričao je Branko Schmidt.

Ipak, ostao mu je strah da neće moći svladati tekst. No i to je pobijedio i vratio se na set serije ‘Odmori se, zaslužio si!’ Samo je tražio da mu za svaki slučaj iza kamere postave  panoe s replikama ili bi mu ih napisali na komad papira koji bi umetnuli u novine.

No, njegov prijatelj svjedoči da Gregureviću nije trebao nikakav podsjetnik:

‘Mnogi govore da je bio dobar u ovoj ili onoj ulozi. On sam meni je rekao da je bio zadovoljan samo s pet ili šest svojih izvedbi. A ako se mene pita, on je bio najbolji u mojem filmu ‘Imena višnje’. Taj film sam snimao s dugim kadrovima koji ponekad traju i po četiri minute. Za to je potrebna iznimna koncentracija. On je sve to odradio besprijekorno. I na kraju, u toj je ulozi bio upravo ono što je bio i u privatnom životu. Izvana okrutan, tvrd i tvrdoglav, a iznutra duša od čovjeka koji se lako rasplače nad tuđom nesrećom’, završio je priču o svom neprežaljenom prijatelju Branko Schmidt.

Posljednje četiri godine Gregurević je proveo u stabilnoj i sretnoj vezi. Branka Schmidta su srijedu 2. siječnja, počeli nazivati Ivini prijatelji iz Donje Mahale. Pitali su ga gdje je Ivo jer se ne javlja na mobitel, na kojem mu se u međuvremenu ispraznila i baterija. Zamolili su Branka da ga pokuša dozvati na kućni broj. Ni na taj broj se nije odazivao. Ivu je pronašla Sandra u krevetu, kako ga je i ostavila prethodnu večer, nakon što ga je uspavala i izašla iz stana.

Ivo je otišao u snu. Vjerojatno mu je zadnja slika bila kako na konju galopira rodnom Posavinom.