Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je doživio težak poraz svoje politike i sada se nalazi u izuzetno teškom položaju. Iz kojeg se, kako se sada čini, neće moći izvući sam.
Tijekom noći s četvrtka na petak u napadima navodno samo sirijskog ratnog zrakoplovstva na položaje turske vojske u pokrajini Idlib na sjeverozapadu Sirije poginula su, prema posljednjim informacijama, 33 turska vojnika.
Riječ je o jednom od najvećih pogibija turskih vojnika u jednom danu u modernoj povijesti. Što je izazvalo duboke potrese u turskoj vladi, ali i na političkoj sceni.
Idlib je posljednja pokrajina koju na zapadu zemlje ne kontrolira režim Bašara al-Asada. Ondje se nalaze razne pobunjeničke skupine kojima podršku daje Turska, a među njima je i Hayat Tahrir al-Sham, odvjetak terorstičke skupine al-Qa’ida. Njihov boravak među pobunjenicima protiv vlade u Damasku bio je ključni argument koji je Sirija koristila kad je prije nešto manje od godinu dana krenula u operaciju preuzimanja Idliba.
Turska je sa svojim navodno saveznikom Rusijom bila dogovorila da Idlib ostane zona pod turskom kontrolom. U Turskoj se trenutno nalazi oko 3,6 milijuna izbjeglica iz Sirije, a u Idlibu se okupilo oko tri milijuna ljudi koji su u strahu da će im se Asad, ako mu padnu šaka, krvavo osvetiti, prenosi jutarnji.hr
U međuvremenu se SAD povukao sa sjevera Sirije i tako prepustio taj dio zemlje mogućoj turskoj kontroli, ali Kurdi su se uspjeli organizirati i uz podršku Rusije uspjeli zadržati određenu kontrolu nad tim prostorom.
Usporedno s tim uspjehom trajala je puzajuća operacija koja je rađena na temelju taktike kirurških rezova: svako malo se oduzme djelić pokrajine Idlib. Situacija je eskalirala prošlog mjeseca kad se prema turskoj granici pokrenulo gotovo milijun ljudi iz Idliba. Ankara je zatvorila granice, poslala pojačanja, pregovarala s Rusijom, ali nikakav dogovor nije postignut.
Na početku rata u Siriji, 2011. godine, Erdogan je bio jedan od vodećih zagovornika rušenja vlade Bašara al-Asada. U tom su razdoblju preko Turske u Siriju prelazili svi koji su se željeli boriti u Siriji pa tako i budući borci terorističke skupina Islamska država. Od koje je Turska i kupovala naftu.
Asad, budući da podrška Irana više nije bila dovoljna za opstanak, u očaju poziva u pomoć Rusiju 2015. godine. Zatim se formira i međunarodna koalicija za borbu protiv Islamske države i sve to omogućuje Damasku da se konsolidira i pod svoju kontrolu vrati ključne dijelove zemlje, one na zapadu.
Turska je u takvim okolnostima prisiljena prihvatiti dogovor s Rusijom i šutke se složiti s ostankom svog najvećeg regionalnog neprijatelja Asada na vlasti. Vladimir Putin u tom trenutku postaje apsolutni vladar Sirije. Iran se naime nalazi u sve težem položaju zbog američkih sankcija i cilj mu je, u takvim okolnostima, sačuvati svoje interese: kontakt s libanonskim Hezbolahom i određeni utjecaj na Asada.
Turska nakon toga gradi novo prijateljstvo s Moskvom koje kulminira odlukom o nabavi proturaketnog sustava S-400 što nailazi na osudu svih ostalih članica NATO-a. Posebno SAD-a. Turska se na to ne obazire i nastavlja politiku “svog puta” koji je noćas postao stranputica.
Naime, u trenutku očaja zbog teškog vojnog poraza neimenovani izvori iz turske vlade najavljuju da će u Europu pustiti sve sirijske izbjeglice. One koji su već u Turskoj, ali i one koji tek stižu iz Idliba. Riječ je o ozbiljnoj prijetnji, ali i prijetnji koju je teško provesti. Naime, većina zemalja prema kojoj bi se slila ta rijeka Sirijaca sjedi u odboru NATO-a.
A Turska je u petak rano ujutro pozvala NATO u pomoć. Prema dosad dostupnim informacijama, Ankara je zatražila konzultacije o Članku 4 temeljnog sporazuma: “Potpisnice će se savjetovati kada god, prema mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožen teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili sigurnost bilo koje zemlje potpisnice”. To je, neki smatraju, prvi korak prema traženju aktiviranja Članka 5. Prema kojem bi Turska mogla tražiti podršku svih članica budući da se nalazi pod oružanim napadom.
No, tu bi se Turska mogla naći u vrlo neugodnom položaju. Prije svega, izazvala je ozbiljna trenja u odnosima s Francuskom, Italijom i Grčkom svojom odlukom da nastavi istraživati podmorje Cipra u potrazi za naftom i plinom. A Jens Stoltenberg, glavni tajnik Saveza, poziva na “smirivanje situacije”. Kao i Washington.
Sastanak na zahtjev Turske održat će seu petak tijekom jutra.
S druge strane, Rusija je objavila da šalje dva ratna broda naoružana krstarećim projektilima Kalibur u sirijske vode. A, kako prenosi Reuters, krivicu za pogibiju 33 turska vojnika prebacuje na Ankaru. Moskva je, prenose RIA novosti, navela da su vojnici poginuli od “topničke vatre sirijskih snaga koje su nastojale odbaciti napad pobunjenika”.
Pretplatite se na newsletter portala Euractiv.hr i prvi saznajte novosti iz Europske unije.
Turska se tako našla u bezizlaznoj situaciji. Teško da može računati na podršku NATO-a jer se u posljednje vrijeme ponašala kao da nije članica Saveza. SAD je također pozvao samo na smirivanje situacije. Konačno, Washington je dao do znanja da Siriju ne smatra područjem svog nacionalnog interesa. Sirija se osjeća izuzetno moćno i kako se čini može u potpunosti računati na podršku Moskve. Iran je oslabljen i sankcijama i izbijanjem coronavirusa pa se mora držati po strani.
Vladimir Putin je stoga u situaciji da donosi presudne odluke. Svjestan je da je Erdogan iracionalan, ali računa da se neće usuditi krenuti u odmazdu jer bi time riskirao sukob s Moskvom. Za koji gotovo sigurno ne bi dobio podršku Europe. I koji bi ga doveo i u težak položaj u Libiji gdje podržava Rusiji protivničku stranu. Turska, gotovo sigurno, ne može voditi dva usporedna rata.
Erdogan će se vrlo vjerojatno morati zadovoljiti burnom retorikom, pozivanjem na međunarodno pravo, verbalne napade na Asada da bi u konačnici prihvatio smrt vojnika kao kolateralnu žrtvu. To će mu otežati položaj u zemlji jer će to maksimalno iskoristiti opozicija koja je snažno kritizirala njegovu odlulku da krene u avanturu u Idlib. S druge strane, turska desnica MHP, s kojom je Erdogan u neformalnom koaliciji, tražit će jači angažman u Siriji.
Putinu će odgovarati oslabljeni Erdogan koji, osim toga, ovisi o njegovom plinu. I čeka njegov S-400. I ima veliki problem: ako uđe u sukob s Rusijom, Moskva će mu udariti trgovinske sankcije i zatvoriti priljev turista. Što bi ionako krhkoj turskoj ekonomiji izazvalo nove probleme: lira se nalazi na najnižim razinama a Turci ne žele, iako ih je Erdogan na to pozvao, prodati svoje dolare i eure i kupiti lire.
Prije deset godina Turska je bila na vrhuncu svoje moći. Vanjsku je politiku vodio Ahmet Davutoglu koji je bio arhtekt plana “nula problema sa susjedima”. Ekonomija je bila jaka, regionalni utjecaj snažan, neotomanska politika u punoj snazi. Erdogan nakon toga ruši tu politiku, rastjeruje oko sebe sve samomisleće ljude i ostaje okružen čankolizima. I članovima obitelji. Rezultat toga je današnja Turska: bez saveznika, slaba i nemoćna. I osuđena na gubitak vojničkih života zbog pogrešne politike sultana Erdogana.