Izgubili smo još jednu srebreničku majku! Kada Ramić iz Sućeske umrla je u svom rodnom mjestu nedaleko od Srebrenice. Tijekom rata i genocida u Srebrenici, majci Kadi poginuo je jedan i ubijena su tri sina. Sabit je poginuo tokom rata, a Dževad, Džemo i Mehmedalija nisu uspjeli preći put smrti u srpnju 1995. godine. Identificirani su i ukopani u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari. Kada Ramić se među prvima vratila u Sućesku gdje je živjela sa kćerkom Redžijom i unucima. Njenoj kćerki Redžiji u genocidu je ubijen suprug, iza kojeg je ostalo četvero djece. Samo dva mjeseca ranije, 3. listopada ove godine preselila je i majka Nura Alispahić. Majka čijeg su sina ubili zloglasni ‘Škorpioni’ u Trnovu, u srpnju 1995. godine. Drugi sin joj je ubijen na Tuzlanskoj kapiji.
Piše: Edin Osmančević
Švedska psihijatrica, Elisbeth Kübler-Ross u svom djelu „Nalazeći smisao“ („Finding Meaning“), napisala je:
“Najljepši i najbolji ljudi koje poznajemo su oni koji su doživjeli poraz, upoznali patnju i gubitak, borili se u svakom trenutku i pronašli put iz najtamnijih dubina. Ove osobe znaju cijeniti, osjetljive su i imaju razumijevanja prema drugima. Život im je dao iskustva koja su ih napunila suosjećanjem, ljubaznošću i dubokom empatijom. Prekrasni ljudi se ne rađaju takvi, oni se takvima učine”.
Patnja i gubitak su učinile srebreničke majke izuzetnima, najboljima među nama. Ni smrt nije više vid olakšanja boli, ako se kaže da je duša besmrtna. Ostati bez četiri sina i nastaviti živjeti gajeći uspomenu na stradalu djecu, mogu samo ovakve majke – žene heroine čiji se smisao života sveo na sjećanje, uzdisaje i oplakivanje.
Život se poigrao sa Kadinom sudbinom na najsuroviji način. Svakog ljeta kada posjetim Srebrenicu, iskoristim priliku da otvorim vrata bar nekim od ovih starica. Najčešće ćutim i slušam. U zraku treperi tuga.
Osmijeh im samo izmame mala djeca koja su ponekad sa nama u društvu. Treba mi uvijek puno vremena da se pripremim za ovakve susrete. Čini mi se da nikad nisam u potpunosti bio spreman jer emocije učine svoje.
Oči se napune suzama, grkljan se stegne, snaga presahne i glas se jedva čuje. I uvijek isto pitanje na koje nema odgovora: „Zašto?“.
Zašto se čovjek pretvori u životinju, zašto ubilački nagon nadvlada razum?
Zašto komšija digne ruku na komšiju premda su se porodice poznavale stoljećima?
Ni jedna životinja ne ubija iz mržnje. Ubija iz straha jer je ugrožena, jer je uplašena za svoj život i za svoje mlade. Kako onda čovjek može ubiti bespomoćnog čovjeka, zarobljenika, dijete, ženu premda ih nikad ranije nije ni vidio niti sreo?
Vjerovatno odgovor nikad neću dobiti. Ne nalazim ga ni u stručnoj literaturi. Teško mi je razumjeti i gotovo nezamislivo prihvatiti da se u Srebrenici mogao počiniti takav gnjusni zločin.
Mržnja može zaslijepiti ubicu, ali nema opravdanje. Kao najprimitivniji oblik ljudskog osjećaja ili nit kada čovjek prestaje biti onim zbog čega bi se trebao zvati čovjekom.
Kada se ovakve žene vrate na mjesto zločina, smognu snage da traže pravdu i posmrtne ostatke svojih nastradalih, to zovem hrabrošću!
I kad svakodnevno odvajaju od usta kako bi kuću koju grade godinama pokrili crijepom ili kupile drvenariju.
Jedino što mogu podijeliti sa vama je saosjećanje i vaša žalost! Jedino što mogu učiniti je da vas spominjem, obilazim vaše mezare i mezare vaših sinova.
Da prenosim vaše priče na moju obitelj, kolege, prijatelje i moju djecu, koja su danas u istim godinama u kojima su bila vaša kada su ubijena.
Jedino što mogu učiniti jeste da branim istinu i ne dozvolim da se ona negira, a žrtva ponovno ubija.
Kada ubiješ djecu, ubiješ i smisao života! Kada ubiješ najmilije, onda si ubio i njihove najbliže koji su preživjeli genocid. To su glavni nalogodavci i izvršioci genocida jako dobro znali.
Možda je smrt put da se majka ponovno sretne sa svojim neprežaljenim!
Neka Ti je rahmet duši kao i svim drugim majkama koje su kao i Ti našle smiraj na nekom boljem mjestu gdje ne vlada mržnja!
wpDiscuz
