Published On: Mon, Nov 5th, 2012

NACIONALNA DISKRIMINACIJA U BiH: Šta će ti ovo ime kad ti je babo Salih?!

DEPO portal donio je istraživanje na temu etničke diskriminacije u Bosni u Hercegovini. U fokusu teksta su mješoviti brakovi i život djece čiji su roditelji različite nacionalne pripadnosti u BiH,

– Moji su roditelji pripadnici različitih etničkih grupacija, a to mi je ponudilo dobru bazu da ne budem uskogrudni nacionalist. Nadgradnja je bila moja, kratko je prokomentirao jedan od njihovih sugovornika činjenicu da je dijete iz mješovitog braka, što je, kako kaže, upravo formiralo i njegova politička uvjerenja.

Njihov sugovornik, koji je želio zadržati anonimnost, jedan je od sve rjeđih Bosanaca i Hercegovaca čiji su roditelji različite etničke pripadnosti. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, tek pet posto od ukupnog broja brakova koji se godišnje sklope u FBiH čine tzv.”mješani brakovi”.

 

No, suprotno rasprostranjenom mišljenju, ovaj broj nije ništa manji u odnosu na prijeratni period kada je svega 13 posto brakova u bivšoj Jugoslaviji spadalo u ovu kategoriju. Pa ipak, s obzirom na izraženije etnonacionalne identitete, na miješane brakove se danas gleda poprijeko.

Prihvatljivost mješovitih brakova najizraženija je kod najmlađe kategorije ispitanika, a povećava se s porastom obrazovanja, tvrdi se u istraživanju ‘Mješoviti brak u BiH’ autorice Nede Perišić. (‘Mješoviti brakovi u BiH’, Fondacija Friedrich Ebert; 2012)

Na pitanje da li podržavaju sklapanje brakova između pripadnika i pripadnica različitih konstitutivnih naroda u BiH, potvrdan odgovor dalo je 41,4 odsto ispitanih, dok je 48,4 ispitanih bilo protiv!

Istovremeno, istraživanje je pokazalo i da su osobe iz ‘mješovitih brakova’, zajedno s svim onima koji ne žele da se nacionalno izjašnjavaju, lišeni mjesta na kojem su njihova uvjerenja značajna, a sudovi mjerodavni, ukratko – oni su nevidljivi građani/ke.

Bez obzira što su vremena otvorenog medijskog iživljavanja nad ‘mješovitim brakovima’ i djeci ‘mješanaca’ na sreću prošla, latentna netrpeljivost prema njima i dalje je itekako prisutna. Novinari Depoa su razgovarali s mladima između 20 i 30 godina starosti, te ih pitali osjećaju li na svojoj koži diskriminaciju zbog činjenice da su plod ‘međunacionalne ljubavi’.
Jednonacionalno oplođivanje

– Osjetio sam se diskriminiranim, naravno, iako ne mogu reći da je to pretjerano emotivno utjecalo na mene. Uvijek sam mislio da su oni koji drže do rasne ili nacionalne čistoće idioti ili nacisti, a možda i oboje jer to često ide zajedno, ali je znalo biti neugodno; naprimjer, kada je tokom rata u Tuzli, u bošnjačko-nacionalističkim novinama Zmaj od Bosne, Vedad Spahić objavio pogromaški tekst o djeci iz mješovitih brakova, jedan nacistički poziv na diskriminaciju i eugeniku, u kojem je zaključio – među mnogim gadostima – da su djeca iz brakova u kojima oba roditelja nisu iste nacije ‘mediokriteti’. Nije da sam mu povjerovao ili slično, pa u pitanju je tragikomični Vedad Spahić koji danas glumi profesora književnosti, ali jesam strahovao da Spahićev tekst ne pobudi netrpeljivost pojedinih čitatelja prema djeci iz miješanih brakova – kaže naš tridesetdvogodisnji sagovornik iz Tuzle.
Od neopredijeljene do Hrvatice

Našim sagovornicima smo zbog toga postavili pitanje jesu li ikada osjetili pritisak da moraju odabrati određenu stranu. Neki odgovaraju da ‘nisu nikad bili u situaciji da moraju izabrati jednu stranu  i ne misle da bi im bilo lakše u životu da su mi roditelji iste etničke pripadnosti’, dok drugi tvrde da  nikada nije bilo direktnog pritiska, osim što su ‘neke tetke s vremena na vrijeme gurale nos gdje im nije mjesto,’ ili  da ‘roditelji apsolutno nisu vršili pritisak, ali društvo jeste’.

Jedna Sarajka navodi svoj primjer:

–  Iako se godinama nikako ne izjašnjavam – to sam ipak dva puta učinila. Prvi put kao 16-godišnjakinja pod maminim utjecajem, ali nikako pritiskom. Kad sam ispunjavala zahtjev za izdavanje pasoša, moja mama, inače Srpkinja, sugerisala mi je da je ‘bolje da se izjasnim Hrvaticom’, jer ‘srpsko breme’ u Sarajevu može biti preteško. Srednju školu i fakultet sam završila izbjegavajući da se izjašnjavam na formularima – uvijek sam u tu rubriku stavljala crticu. Ali, sve do jednom. Drugi put to sam učinila prije četiri-pet godina, kada sam očajnički tražila posao, pa aplicirala na sve moguce konkurse.

Kako bih si, nakon desetak neuspješnih konkursa na koje sam aplicirala kao neopredijeljena, povećala šanse za dobijanje posla – izjasnila sam se opet Hrvaticom! Nije mi pomoglo i nisam dobila posao u javnoj službi. Ko zna, možda su  saznali  da nisam ni u jednoj stranci,  pa ni onoj koja štiti hrvatske nacionalne interese. Poslije sam odlučila prestati tražiti posao u javnom sektoru. Ubrzo sam našla posao u privatnoj firmi, u kojoj od mene niko nije tražio da se izjasnim i nadam se da neće, jer se zaista ne osjećam ni Hrvaticom ni Srpkinjom, a ni Bošnjakinjom .’

Bojan Tomić (31) iz Šamca, s adresom u Sarajevu, smatra pak da je ‘diskriminacija dio sistema u kojem živimo i koju u određenoj mjeri svi osjećamo na neki način’. Kaže da je siguran da činjenica da mu roditelji “ne dijele istu vjersku i nacionalnu pripadnost, nije donijelo ništa više diskriminacije nego drugim građanima, a posebno mladima koji žive na marginama društva jer nemaju adekvatno obrazovanje, imućne roditelje, jer nisu bili na ‘pravoj strani’, jer nisu raja”…

– Nikada mi niko u lice nije rekao da sam manje vrijedan zbog toga, čak ni u vrijeme rata, imao sam sreće da sam bio okružen ljudima kojima to nije bitno i da sam vješto izbjegavao one kojima je to bilo najbitnije. Živio sam i u Sarajevu i u Banjaluci i niko me nije uvrijedio na ovoj osnovi, ali znam dosta ljudi koji su propatili zbog toga. Svako se s tim nosio u onoj mjeri koliko ga je to pritiskalo i koliko mu je to uticalo na normalan život, a mene je spasio kućni odgoj – kaže Bojan, dodajući da njegovi roditelji nisu utjecali na njegova politička uvjerenja, te da mu je građanska opcija najbliža: ‘Da li bi nešto bilo drugačije da sam iz jednonacionalnog braka, to je već drugo pitanje, ali imam dosta prijatelja sa građanskim uvjerenjima čiji su roditelji opštili jednonacionalno.’

Naša 31-godišnja sagovornica iz Cazina, koja je također željela zadržati anonimnost, kaže da nikada nije osjetila nikakvu diskriminaciju niti u krugu šire porodice, niti u školi ili društvu:

– Ja lično nisam imala osjećaj da sam zbog te činjenice drukčija niti sam primijetila da me bilo ko drukčije zbog toga gleda. Moji roditelji su apolitični i ateisti. Ja sam apolitična, ali ne mogu reći da sam potpuni ateista. Ali roditelji u tom pogledu nisu na mene vršili nikakav uticaj.
‘Upakovana’ netrpeljivost

Za razliku od nje, 28-godišnja sagovornica iz Sarajeva, koja je također dijete iz mješovitog braka, kaže da misli da je diskriminacija u našem društvu često ‘latentna’ i da je nije lako prepoznati.

NEDA PERIŠIĆ, autorica istraživanja ‘Mješoviti brakovi u BiH: ‘Politički sistem naše države ne uvažava načelo da je svaki građanin jednako vredan pripadnik političke zajednice, odnosno princip građanstva. Fokus mog istraživanja su bile upravo posledice koje nužno proizilaze iz političkog uređenja koje ne uvažava princip građanstva koji podrazumeva da ključnog političkog subjekta čini građanin/pojedinac uz uvažavanje pravne i političke jednakosti koja se ogleda u tome da svaki pojedinac kao član političke zajednice uživa ista prava, slobode i dužnosti’.

– Prošla su vremena kada su me zbog činjenice da mi je majka Srpkinja nazivali četnikušom, ali nisam sasvim sigurna da je vrijeme mržnje ili, blaže rečeno, netrpeljivosti iza nas. Mislim da je sada ona više ‘upakovana’, da se o tome ne govori, osim među ‘svojima’, da je ne možete osjetiti na ‘prvu loptu’  – ali to ne znači da diskriminacije i netrpeljivosti nema.

Otvorena diskriminacija djece iz mješovitih brakova, ipak je, bar u jednom vrlo važnom segmentu, i dalje na snazi. Naravno, riječ je o političkoj praksi Bosne i Hercegovine, u kojoj se, budući da presuda ‘Sejdić-Finci’ još uvijek nije provedena, veliki broj djece iz ovakvih brakova izjašnjava kao ‘ostali’. Oni govore, kako Neda Perišić u svojoj studiji naglašava, ‘glasom koji se ne čuje’, i svode se na ‘status polu-građana i polu-ljudi’.

– Politički sistem naše države ne uvažava načelo da je svaki građanin jednako vredan pripadnik političke zajednice, odnosno princip građanstva. Fokus mog istraživanja su bile upravo posledice koje nužno proizilaze iz političkog uređenja koje ne uvažava princip građanstva koji podrazumeva da ključnog političkog subjekta čini građanin/pojedinac uz uvažavanje pravne i političke jednakosti koja se ogleda u tome da svaki pojedinac kao član političke zajednice uživa ista prava, slobode i dužnosti.

Bez principa građanstva ne može se govoriti niti o principu vladavine prava koji podrazumeva ideju ograničavanja političke vlasti pravom, a važan mehanizam ovakvog vida ograničavanja čine slobode i prava građana predstavljajući ključni element demokratski utemljenog legitimiteta političke vlasti – pojasnila je za DEPO Neda Perišić, čije je istraživanje samo potvrdilo da građani i građanke BiH i dalje u velikom postotku podražavaju predrasude prema “različitostima” i strahuju od “drugačijih”.
Otkud ti takvo ime?

Djeca iz mješovitih brakova susreću se s još nekim realnim problemima, od toga da se prilikom zapošljavanja moraju nacionalno izjasniti do pitanja koja im drugi upućuju “otkud ti takvo ime i šta si ti?”, što je prisutna praksa i na bosanskohercegovačkim fakultetima:

– Što je najgore, ima i profesora koji studenta fino pita ‘šta će ti ovo ime kad ti je babo Salih’, ili ‘šta će tebi ovo ime kad ti je otac Jovan’ itd., i sve je to nekako normalno postalo – kaže profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Besim Spahić za studiju Mješoviti brakovi.

Autorica istraživanja ‘Mješoviti brakovi u BiH’ Neda Perišić u svojoj studiji navodi primjer bračnog para, koji ističu da na djecu veći utjecaj imaju sredina i škola, nego porodica:

– Sredina ih tjera da se nacionalno opredijele, tjera ih na apriornu mržnju i isključivost kao vrijednost, a to je najstrašnije roditelju.

Iako su oboje djeca iz mješovitih brakova, njihova kćerka se tokom jednog perioda osnovne škole izjašnjavala kao Srpkinja i redovno je odlazila u crkvu. “Prilikom posjete Mostaru je odbila da uđe u džamiju jer je to ‘izdaja srpstva’, dok je povodom smrti rođaka molila da se na kuću ne stavlja zelena osmrtnica: ‘nemojte mi to raditi’, rekla nam je”, prepričavaju njeni roditelji.
Suživot u mržnji

Autorica istraživanja za potrebe svog rada je napravila i anketu na uzorku od 995 građana i građanki BiH. Ispitanicima je, između ostalog, postavljeno pitanje: Da li podržavate sklapanje brakova između pripadnika i pripadnica različitih konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini?
tabela 1 – mješoviti brakovi u BiH

Potvrdan odgovor na ovo pitanje dalo je 41,4 posto ispitanika, dok je protivljenje takvom braku iskazalo 48,4 posto ispitanika, i 10,2 posto ih je odgovorilo da ne zna.

Autorica istraživanja Neda Perišić kaže da su je ovi podaci pozitivno iznenadili:

– Ukoliko uzmemo u obzir dvodecenijsku apsolutizaciju razlika između bosanskohercegovačkih naroda i neprestanu produkciji međusobne mržnje što Bosnu i Hercegovinu čini prostorom ‘suživota u mržnji’ koji je praćen i ‘atrofijom ljudskosti’, ljudskosti čije su granice ujedno i granice etno-konfesionalne zajednice, mogla bih reći da me je pozitivno iznenadio podatak da je 41,4% ispitanika/ca odgovorilo potvrdno na prvo anketno pitanje. Takođe, ohrabrujući su i podaci da je prihvatljivost “mešovitih brakova” najizraženija kod najmlađe kategorije ispitanika/ca, kao i da raste sa porastom obrazovanosti ispitanika/ca.

Njena anketa je pokazala da mješovite brakove u Federaciji podržava 36,3 posto ispitanika, dok je u Republici Srpskoj postotak mnogo veći – čak 49 posto je odgovorilo potvrdno na prvo anketno pitanje.
tabela 2 – mješoviti brakovi u BiH

Zanimljivo je da su ispitanici koji su se izjasnili kao Hrvati/Hrvatice iskazali znatno veće neprihvatanje mješovitih brakova (73,1%), u odnosu na ispitanike koji su se izjasnili kao Bošnjaci/Bošnjakinje (52,7%) i kao Srbi/Srpkinje (38,5%).
U mladima (ni)je nada

Najtolerantniji na mješovite brakove pokazali su se ispitanici mlađe životne dobi – od 18 do 29. Međutim, obeshrabrujući podatak je taj što, umjesto da kategorija najstarijih bude i najkonzervativnija kada je riječ o brakovima između dvoje ljudi različitih nacija, anketa je pokazala da ovakvi brakovi najmanje odobravanja imaju među ispitanicima u dobi od 30 do 44 godina!
tabela 3 – mješoviti brakovi u BiH

Naime, svega 37,2 posto ispitanika mlađe srednje dobi je odgovorilo potvrdno na prvo anketno pitanje, za razliku od onih u kategoriji od 45 do 59 godina (39,1%) i preko 60 godina (39,5%).

Odgovori između muškaraca i žena ne pokazuju razliku koja bi bila statistički značajna, ali ipak veći je postotak žena koje ne odobravaju mješovite brakove (49,1%) u odnosu na muškarce koji su učestvovali u anketi (47,8%).
tabela 4 – mješoviti brakovi u BiH

Statistički značajne razlike u odgovorima ispitanika pojavile su se u odnosu na njihov nivo obrazovanja. Naime, porast nivoa obrazovanja praćen je porastom prihvatljivosti mješovitih brakova, tako da 48,6 posto ispitanika sa višom i visokom stručnom spremom podržava mješovite brakove, dok je kod ispitanika s završenom osnovnom školom taj postotak znantno niži (34,4 posto).
tabela 6 – mješoviti brakovi u BiH

Kao najčešći razlog protivljenju sklapanja mješovitih brakova, ispitanici su navodili rat i stradanja tokom sukoba. Tako su se među odgovorima za ovakav stav našla i sljedeća objašnjenja: teško je živjeti poslije ovog rata zajedno, zbog loših iskustava iz prošlosti; svako svojoj vjeri jer je rat učinio svoje; rat nije zaboravljen; zbog genocida nad muslimanima…

U pojedinim odgovorima mješoviti brakovi su čak predstavljeni i kao uzrok sukoba (mješanje nas je dovelo do rata 1992., svako treba da se ženi iz svoje religije da se rat ne bi ponovio…).(Dnevnik.ba/Depo.ba)

Ipak, predstojeći popis stanovništva će na najbolji način pokazati koliko će muke sa izjašnjavanjem imati oni građani Bosne i Hercegovine koji se danas ne osjećaju pripadnicima nijedne od tri dominantne etnije – Srbima, Hrvatima i Bošnjacima – već isključivo državljanima Bosne i Hercegovine.