Bitno manje vježbamo od Europljana, a prosperitet zemlje i nacije moguć je jedino uz supstancu zdravih građana koji su u primjerenoj tjelesnoj formi, kaže Igor Jukić i zato bi uvjeti za postizanje zdravlja morali biti u vrhu državnih prioriteta
Infarkt i druge srčane bolesti svake godine ubiju oko 25.000 Hrvata, a rak odnese još 14.000 života. Svaki je drugi stanovnik Hrvatske predebeo, postotak pretilih iz godine u godinu raste, ali na smanjenju tjelesne težine aktivno radi tek svaki četvrti. Uz pušenje i stres, prekomjerna težina, nezdrava prehrana i tjelesna neaktivnost glavni su čimbenici bolesti koje skraćuju život prosječnog Hrvata, no ove činjenice veliku većinu građana uopće ne motiviraju na promjene. Posljednje istraživanje Eurobarometra pokazalo je da se tjelovježbom Hrvati bave bitno manje od prosječnog Europljanina, oglušujući se tako o savjete stručnjaka kako živjeti kvalitetnije i dulje.
– Energija, vrijeme i novac uloženi u tjelesno vježbanje najisplativija su investicija u vlastiti život – poručuje Igor Jukić s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu.
Životni stil koji se svodi na sjedenje pred TV-om ili kompjuterom, ili u najbolju ruku obilaženje shoping-centara, nije problem samo u Hrvatskoj, naglašava ovaj profesor na Zavodu za kineziologiju sporta, ali to nije opravdanje da budemo u europskom i svjetskom vrhu po nezdravim navikama.
Nema preventive
– Problem tjelesne neaktivnosti je planetarni problem. Čak i u zemljama kao što su Kina, Indija i Brazil, u kojima je to donedavno bilo gotovo nezamislivo, tjelesna neaktivnost postaje golem javnozdravstveni problem. Tjelesna neaktivnost jedan je od vodećih čimbenika smrtnosti u svijetu, a ljudi se ipak ne kreću«, ističe Jukić, koji razloge vidi u tome što čovjek o zdravlju ne razmišlja preventivno. »A trebao bi! Kada dođe do posljedica, prilično je kasno«, podsjeća Jukić.
Uzroci nekretanja, kaže, uglavnom leže u stilu života, onom koji je čovjek sam odabrao. Da bi čovjek izabrao pravi stil života, netko bi se time trebao pozabaviti, educirati građane i svakodnevno preplaviti javnost afirmativnim porukama koje dolaze iz škole, fakulteta, medija, s radnog mjesta. »Tjelesna aktivnost mora ući u svaku poru našeg života i načina razmišljanja. Naprosto zbog toga što je čovjek stvoren za kretanje, i živi za kretanje«, podsjeća ovaj kineziolog.
Ono što je postalo svakodnevica u odrasloj populaciji, sve je evidentnije i kod mladih. Već se u tinejdžerskoj dobi djeca prestaju baviti sportom, a tjelesna aktivnost svodi se na sate tjelesnog odgoja dvaput tjedno.
Obitelj i škola
– Obitelj i škola u najvećoj mjeri utječu na formiranje stavova o načinu života. Sve polazi iz obitelji. Bavljenje tjelesnom aktivnošću ili sportom ne bi trebalo biti stvar izbora djeteta, već njegova obveza i odgovornost prema sebi i svom zdravlju. Tako se ujedno stvara i odgovornost prema zajednici. Zdrav čovjek koji je u dobroj tjelesnoj formi pokazuje elementarnu odgovornost prema društvu – poručuje Jukić. Ako roditelji već ne ispunjavaju svoju ulogu, zajednica bi, kaže, morala djeci i mladima osigura minimalno sat vremena obvezne tjelesne aktivnosti tijekom svakog dana boravka u školi. I to od dječjeg vrtića do fakulteta. Posljedice tjelesne neaktivnosti i loših životnih navika osjeća pojedinac, ali i društvo, pa bi se i državne i lokalne vlasti morale više baviti promoviranjem tjelovježbe, upozorava zagrebački kineziolog.
– Prosperitet zemlje i nacije moguć je jedino uz supstancu zdravih građana koji su u primjerenoj tjelesnoj formi. Takvi će građani u najvećoj mjeri doprinositi razvoju cijele zajednice – poručuje Jukić. Zato bi, smatra, uvjeti za postizanje zdravlja morali biti u vrhu državnih prioriteta. »To se odnosi i na obrazovanje, i na sportske objekte, kao i na stručni kadar. Danas se sa prilično racionalnim sredstvima mogu izgraditi korisni vanjski sadržaji. Trim staze, vanjska fitnes vježbališta, sportski trgovi i drugi primjereni sadržaji prihvatljivi su praktično svakoj sredini. Svaka takva javna i privatna investicija višestruko je isplativa«, kaže Jukić.
On i njegovi kolege s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu zalažu se za hitno donošenje Nacionalne strategije i programa za unapređenje tjelesne aktivnosti. Hrvatskoj, kažu, nedostaje strateški okvir za tjelesnu aktivnost i zdravlje nacije koji bi morale izraditi sve relevantne institucije koje dodiruju ovu problematiku. Rok za izradu takvog dokumenta, ističe Jukić, istekao je – jučer.
Lančana reakcija
O tome bi li uvođenje »poreza« na debljinu ili nezdravi i neaktivni životni stil koji rezultira viškom kilograma, dijabetesom, srčanim bolestima, rakom, bilo dobar put da se pojedince natjera na aktivan život, Jukić nema jednoznačan odgovor.
– Prije svega, u dnevnom rasporedu potrebno je odvojiti vrijeme za sebe. Svakodnevno se minimalno 30 do 60 minuta treba posvetiti svrhovitom kretanju i tjelesnom vježbanju. I to je apsolutno izvedivo. Neovisno o tome da li će se vježbati u dnevnom boravku, trenirati u fitnes centru, penjati na planinu ili šetati gradom. Potrebno je kombinirati energetske vježbe, odnosno hodanje, trčanje, rolanje, veslanje, vožnja bicikla, vježbanje na kardio trenažerima, sa živčano-mišićnim vježbama koje uključuju vježbe s vlastitom težinom, vježbe s utezima i na trenažerima, vježbe s pomagalima i elastičnim otporima. I ono najvažnije, preporučuje se obavezna konzultacija s kineziologom ili sportskim trenerom, koji imaju potrebne kompetencije da procijene stanje i dizajniraju program vježbanja – poručuje Jukić. Uz to je, kaže, jako važno imati kvalitetne prehrambene navike, ali su one samo dopuna, a ne i zamjena za tjelesnu aktivnost. Disciplinom prehrane u značajnoj se mjeri može utjecati na zdravlje i građu tijela, ali redovita tjelovježbu, poručuje, nema alternative.
– To je pitanje individualne odgovornosti prema sebi, ali i prema zajednici. Kad u avionskoj kabini padne tlak zraka, roditelj treba masku staviti prvo sebi, pa tek onda djetetu. Razlog je jasan. Jednako je i s brigom o vlastitom zdravlju. Ako roditelj nema naviku kretanja i aktiviteta, prije ili kasnije će to uzrokovati zdravstvene probleme. Takvi zdravstveni problemi ugrožavaju funkcionalnost i život roditelja, pa se otvara pitanje da li će takav roditelj dugoročno moći skrbiti o djetetu i podići ga na noge. Lančano će se vrlo vjerojatno takva praksa prenijeti i na slijedeću obiteljsku generaciju. Tada to prestaje biti problem individue i obitelji, a postaje veliki problem zajednice – ističe Jukić, za kojeg je pitanje cijene zdravstvenog osiguranja za osobu koja brine o zdravlju i one koja to ne čini zdravstveno, etičko, ekonomsko i političko pitanje, ali i pitanje suštinske odgovornosti prema društvu u cjelini.
wpDiscuz