Video, koji je za nekoliko dana vidjelo skoro 150.000 ljudi iz BH i susjedstva svjedoči o plemenitosti usred krvave bitke, ratne 1994. u bosanskoj vrleti.
– Ovaj veliki čovek, Alija Ćosić, riskirao je svoj život da bi spasao moj. Poklonio mi je život i ja ne mogu da mu se odužim. Mogu samo da mu se zahvalim.
Prijatelju, hvala ti na poklonu – rekao je Vlado Gajičić, pred 400 gostiju na svadbi svog sina, prisećajući se bitke u kojoj je, usljed teškog ranjavanja, izgubio vid.
Nakon što je video iz Banjaluke postao hit, primio je, kaže, više od 2.000 poruka: na ćirilici i latinici, španjolskom i engleskom, u stihu i prozi. I sve su bile pozitivne.
Neobični ratni prijatelji susreli su se 22. listopada 1994. na frontu kod Kupresa u akciji Zima 1994, u akciji u kojoj su, vjerojatno, pucali jedan na drugog. Radi se o vremenu kada ABIH i HVO ponovno potpisuju mir, i vojno savezništvo. Kreću akcije za oslobađanje Zapadne BIH i Bihaćke enklave.
Alija Ćosić, predratni trgovac i ronilac iz Jajca, čovjek nemirnog duha, imao je 34 godine i bio komnadant jedinice u Armiji BiH. Vlado Gajičić, pet godina stariji monter iz Podršnice kod Mrkonjić Grada, domaćin i otac dvoje male dece, je na drugoj strani fronta bio borac Vojske RS.
Bitka je bila žestoka. Vlado je teško ranjen. Eksplozija granate, bol u očima, glava oblivena krvlju. Tri sata je lelujao između života i smrti i sa zebjnom isčekivao: hoće li iskrvariti, biti zarobljen, ubijen…
– Mogao je naići neki krvnik, da me muči, masakrira. Ali imao sam sreću. Alija mi je pružio ruku, pomogao mi je da siđem do raskrižja, pozvao sanitet, pobrinuo se da budem smješten u bolnicu – kaže Vlado.
Alija tvrdi da tog dana nije uradio ništa naročito, samo je postupio kako nalaže moral i Ženevska konvencija.
– Zar je to neko herojstvo! Bilo je je ljudi u prošlom ratu, koji su počinili veće podvige, ali se o njima ne zna.
I šta je, uostalom, trebalo da uradim! Da se svetim, za poginulu braću! Taman posla, nisam nečovek – kaže Alija, koji je u ratu tri puta ranjavan. U grudima i danas ima 17 gelera.
Poslije rata je, kaže, „podvukao refu“ i odlučio da sve loše zaboravi. Sa suprugom Šemsom živi u Jajcu. Uzgajaju pse rotvajlere, putuju, druže se sa ljudima svih vjera i nacija.
-Politiku izbjegavam, televiziju ne gledam, dosta mi je priča o refrendumima i revizijama – kaže Alija.
Njegov ratni drug Vlado Gajičić živi u Banjaluci, sa suprugom Dušankom. Nakon ratne golgote, ponovo su se skućili, imaju dvoje odrasle, fakultetski obrazovane dece.
Ipak, te jezive ratne dane još pamte. Nakon ranjavanja, Vladi su u bolnici u Zenici izvadili jedno oko, nadajući se da će drugo biti spašeno. Ali nije. Kada je razmijenjen, u Beograd su mu na VMA izvadili i drugo.
Dok je bio u zeničkoj bolnici, Alija mu je donio sat „seiko 5“, koji se zatekao kod Vlade u času ranjavanja.
– Htio je da mi vrati sat, ali sam rekao ga zadrži, za uspomenu. On je meni poklonio život, ja njemu sat – kaže Vlado. Doktori, koji su se u ratnoj bolnici nagledali svega, plakali su.
Nakon svega, Vlado je, slijep, sa dvoje male dece, morao u izbjeglištvo.
Njegova supruga, koja nikad do tada nije sjela za volan, povezla je na traktoru, ono što je, u metežu, na brzinu spakovala. Sve što su kao mladi ljudi stekli napornim radom, propalo je.
-Moj je Vlado dočekao da bude slijepi beskućnik – kaže Dušanka.
Ali, kad je rat stao Alija i Vlado su nastojali da ponovo uspostave kontakt. Preko Muharema Hamze, njegove supruge Zagorke i njihove djece, vest je putovala, preko Brčkog, Glamoča, Jajca… komplicirana priča.
Uglavnom, 1996. u Banjaluku stiže poruka: dođi u toliko sati u Jezero, na liniju razdvajanja. Na tada čuvenom „Šentilju“ Vlado je ponovo stegao ruku Aliji. Od tada su se rijetko sretali, ali su se pazili, kako je red među prijateljima: čestitke za Božić i Bajram, telefonski pozivi, vijesti iz obiteljskog života. Tako je stigla i pozivnica za svadbu.
– Nismo se obilazili, koliko je trebalo, ali, što ćete, život, borba. Ja sam čovjek invalid, teško mi je da idem iz svoje kuće, ali Aliji su naša vrata uvek otvorena. Neka dođe, kad god želi, bit će nam drag gost – poručuje Vlado Gajičić.
Ljudina
Alijini susjedi Hrvati, Danica i Pero Pavlović, kažu da ih Alija pazi, kao da im je rođeni sin.
– Kad sam čuo šta je u ratu uradio, verujete, nisam se iznenadio, jer znam kakva je ljudina – kaže čika Pero.
BIH je prepuna loših priča. Ovo je jedna do rijetko dobrih priča.
Zamislimo da smo nakon rata umjesto lošim pričama 20 godina bili granatirani ovakvim pričama?
Nego, spavaš li mirno Federalna TV?