Uvenuvši u izdajničkoj Ljubljani, ljubičica je bijela navijestila da niti njegova fiksacija, slijedom koje su zbratimljeno imali živjeti Šaćiri iz Peći i Janez iz Ptuja, nije duga vijeka. I bi tako. Jučer, na godišnjicu smrti Gojka Šuška, pregovoralo se o izbornom zakonodavstvu BiH. U biti, o sudbini „Jugoslavije u malom“…
Bio sam, zapravo, siguran da je, proklamirano povijesne, pregovore o izmjeni Izbornog zakona u dnevnom boravku američke veleposlanice trebalo održati baš danas. Na, dakle, dan kad nas je prije 38 godina, iznenada u 88 proljeću napustio naš najveći sin. Naime, uvenuvši u izdajničkoj Ljubljani, ljubičica je bijela navijestila da niti njegova fiksacija, slijedom koje su zbratimljeno imali živjeti Šaćiri iz Peći i Janez iz Ptuja (da ne spominjem Savu i Pavu!), nije duga vijeka. I bi tako.
____________piše: Josip Vričko I Dnevnik.ba
Desetak godina nakon što je mitski paun bolno zajecao na Dedinju dok su Titu spuštali pod bijeli kamen, zbratimljeni su narodi počeli raspirivati bratstvo-jedinstvo drugim sredstvima. Umjesto da ga, slijedom naputka glasovite kumrovačke škole, čuvaju kao zjenicu oka svoga, počeli su si među se oči vaditi. I tako nekoliko godina.
Prvi put s Čovićem kod Cormackove
Mislio sam, eto, kako bi simbolika – do koje, inače, držim! – bila doista primjerena okolnostima u „Jugoslaviji u malom“. Nije se, naime, Lagumdžijina sljedba makla od Titine starostavne da se ne treba držati zakona, tj. u našem slučaju, Ustava i pripadajućega mu suda k’o pijan plota. A na tom je tragu i Alijina sljedba, bez obzira što je neke od njih – pa i samog Deduim – Broz zatvarao, slijedom baš tog naputka. Ma koliko mladi (muslimani) bili. U prijevodu: Nije zakon Sveto pismo, Kur’an… i da ne nabrajam!
U takvom je ozračju Maureen Cormack ponovo postrojila bh političke prvake i ponekoga viceprvaka. Ili, kako je to izvijestio jedan sarajevski portal nakon one seanse u rezidenciji Cormackove prije desetak dana kad je ono Izetbegoviću puknuo film pa je utekao prije kraja. „Predstavnici bh. političkih stranaka sastali su se prvi put sa predsjednikom HDZ BiH Draganom Čovićem kako bi razgovarali na temu izmjene izbornog zakonodavstva“. Ovo „bh. političke stranke“ u rečenom kontekstu u kojemu je Ćović izdvojen, eufemizam je za tzv. probosanske snage – što se obično rabi kada se sarajevska politička snaga (pamet?!) sučeljava s ostalim domaćim izdajnicima…
No, mada su neumorna Mrs. Maureen i gosti joj propustili komemorirati trostrukoga narodnog heroja, nisu promašili godišnjicu smrti Gojka Šuška. I to 20. A i tu je simbolika – golema.
Eh, pustog li agresora!
Vjerujem, istina, kako Cormackova dok je ovdje grmjelo devedesetih nije ni slutila kako će je đavo jednog ružnog dana dovesti u ovu dolinu suza. Ali, vjerujem isto tako kako Amerikancima nedostaje pregovarač Šuškova kalibra. „Čovjek od riječi“, kako ga je okarkterizirao američki ministar obrane William Perry. Isto je mišljenje o ovome najdugovječnijem hrvatskome ministru imao i Wesley Clarck. Taj je čovjek, taj dakle u Sarajevu odmilja zvani ustaša, je uvjerio tu dvojicu važnih Amerikanaca kako Hrvatska vojska može slomiti srpskog agresora. Za četiri do osam dana! (Oluja ih je, uči nas povijest, pomela za četiri dana).
Slijedom čega je onda general Atif Dudaković, nakon 1000 dana opsade Bihaća, bio u prigodi 6. svibnja 1995. na mostu iznad Korane stisnuti desnicu generalu Marijanu Marekoviću i izgovoriti onu povijesnu rečenicu: „Dugo smo vas čekali, gospodine generale!“. U međuvremenu se u režiji sarajevske minder-politike Hrvatska etablirala kao agresor. Štoviše, kod mlađanih nacionalsocijalista i ostalih suljagića goreg i od Srba – ma gdje bili. Neka, vala su i zaslužili!
Jasne su mi, dakle, te jake – osobito otkako nam je Bakir Izetbegović otkrio prestrašne dronove iz Viteza – probosanske snage. Nije mi, međutim, jasan Dragan Čović. Zašto se u takvom okruženju drži Ustava, tj. Ustavnoga suda kao pijan plota. Ne ide to tako, druže! Uz to, pa već i sama nazočnost Željka Komšića kao nekakvog čimbenika u pregovorima, sugerira krah. Taj je, inače, Lgumdžijin patnent simbol bestijlane, dvostruke bošnjačke izborne prijevare. I, danas, umjesto da je negdje u mišjoj rupi, gdje bi i inače trebalo biti mjesto kvislinzima, on pregovara o izmjeni Izbornog zakona! I Iznova se samokandidira za hrvatskog člana Predsjedništva BiH?! A, u pičku materinu! Više!
Pa, ipak, prije no što će sjesti na trosjed Cormackove, Čović je, po vlastiutu priznanju, (bio) optimist. Vazda mu je njezina šalica čaja – koliko god da mu naspu – polupuna! Saberi se, da ne velim zbroj se, druže
Konstruktivno – bez naguravanja
I, jasno, vijesti iz Rezidencije su bile očekivane: Džaba je ambsadorica krečila. A to što je priopćila novinarima kako je sastanak bio konstruktivan, samo sugerira da nije bilo nikakvoga naguravanja. Kao što su se, primjerice, nedavno pred Donaldom Tuskom u Titinoj ulici pogurali Izetbegović i Čović, kada je ovaj posljednji pokušao predsjedniku Europskog vijeća objasniti kako Hrvatska na Pelješcu ćupriju gradi na svojoj teritoriji. I glede kopna i glede mora.
I na koncu, spreman sam prihvatiti kako pretjerujem s simbolikom. Ipak, informacija da su visoki gosti američke rezidencije pozvali upomoć Venecijansku komisiju naprosto se nameće za tužan kraj ove kolumne. Venecija, kao što znate, tone. Već, naime, stanovito vrijeme…