Published On: Pet, sij 7th, 2022

Muslimanski pjesnik koji je kao srpski nacionalist izbacivan iz škole

Osman Đikić, pjesnik i novinar, glavni urednik lista Gajret, rođen je na današnji dan u Mostaru, 7. siječnja 1879. godine.

U Mostaru je završio osnovu školu te pet godina gimnazije u Gimnaziji Mostar iz koje je izbačen zbog nacionalističkih aktivnosti. Naime, Đikić se izjašnjavao kao Srbin musliman, a među školarcima je zagovatrao pomirenje pravoslavlja i islama u borbi protiv novog zajedničkog neprijatelja (Austro-Ugarske monarhije).

Školovanje je nastavio u Beogradu, Istanbulu te u Beču, gdje je završio Trgovačku akademiju.

Godine 1905. vjenčao se u Beču s glumicom Zorom Topalović ili Mihailović. Nakon što je završio Trgovačku akademiju u Beču, Đikić je službovao kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Od 1907. uređivao je mostarski list Musavat te objavljivao tekstove u Bosansko-hercegovačkom glasniku.

Njegovo pjesništvo bilo je sklono didaktičnosti, s elementima ljubavi, domoljublja i religije koje su služile kao glavne teme. Svoje pjesme prvo je objavljivao u novinama kao što su: Behar, Bosanska vila i Zora. Godine 1900. u Beogradu objavljeno je Pobratimstvo, njegova prva pjesnička zbirka (s Omer-begom Sulejmanpašićem Skopljakom i Avdom Karabegovićem).

Objavio je još dvije zbirke za života, Muslimanskoj mladeži (1902.) i Ašiklije(1903.).

Osman Đikić kao folklorist skupljao je narodne pjesme iz Mostara i susjednog Stoca. Te narodne pjesme činile su zbirku Hercegovački biser dugu 5.000 stihova. Nju je Đikić poklonio Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Kao dramatičar, Đikić je napisao tri drame: Zlatija, objavljena 1906., Stana, objavljenu 1906. ili 1907., te Muhadžir, objavljenu 1908. ili 1909.

Autor je nekoliko sevdalinki, uključujući: Đaurko mila, Ašik ostah na te oči i Đela Fato đela zlato.

Nakon što je Austro-Ugarska zauzela Bosna i Hercegovina 1878. godine, Austro-Ugarska je pokušala iskorijeniti etnički nacionalizam u Bosni i Hercegovini ujedinjenjem triju naroda Bosne i Hercegovine (Hrvate, Srbe i Bošnjake) u jedan narod.

Tu ideju nisu dobro prihvatili narodi koji su nastanjivali Bosni i Hercegovini. Naprotiv, ta tri naroda htjeli su ostvariti vlastite nacionalističke težnje. Đikić je također postao žrtva ovih težnji.

Moja ruža

Sve umorno leži, mrtvi sanak sniva,
I zemlja i ljudi i priroda c’jela,
Uvelo je cv’jeće, magluština siva
Sumorna je krila nad zemljicom svela.

Ne čuju se zvuci slavujeva glasa,
Niti bruji frula veselih čobana,
Sve izdiše tužno u mrtvilu časa,
Svud se širi pustoš — pustoš beskonačna.

Ali u mom vrtu rumen-ruža cv’jeta,
I u prkos zime i oštroga mraza,
Njeno lice buji; a nevinost sveta
K’o sunašce sija s’ rujnih joj obraza!

On se 1909. godine preselio u Sarajevo gdje je potajno postao član Muslimanske narodne organizacije (MNO). Ranije je MNO preuzeo kontrolu nad Gajretom, kulturno-obrazovnom društvom čiji je suosnivač bio Safvet-beg Bašagić. Gajret je bila jedina tadašnja organizacija koja je pomagala siromašnim muslimanskim studentima.

MNO je 1907. osnovala politički časopis Gajret. MNO je 1909. postavio Đikića na mjesto tajnika i urednika časopisa.

S obzirom da je Đikić bio i duboki pristaša srpskoga nacionalizma te zagovornik ujedinjene države svih južnih Slavena, bio je advokat bosanskohercegovačkih muslimana i pravoslavaca. Godine 1910. pokrenuo je opozicijski politički časopis Samouprava, gdje je služio kao glavni urednik.

Za života je kao književnik ostao u sjenci Dučića, Šantića i Ćorovića, čijoj se gupi bio priklonio, ponajviše zbog svojih političkih ideja i stavova, ali zasigurno i zbog kreativne pripadnosti krugu srpske moderne u to vrijeme.

 

Video: Safet Isovic – Djela Fato – (Audio 1962)

Đikić je umro od tuberkuloze u Mostaru 30. ožujka 1912. u 33. godini života. Pokopan je u Velikom carinskom haremu. Njegov žena, Zora, je nedugo zatim umrla, također od tuberkuloze i to 14. rujna 1912. godine, a pokopana je u pravoslavnom groblju na Bjelušinama.

Srbijanski arhitekt Aleksandar Deroko sagradio je 1936. spomen-turbe od cigle u pseudomaurskom stilu za Đikićeve posmrtne ostatke, a ime je ispisano ćirilicom. Turbe je dva puta rušeno od strane hrvatskih ekstremista, prvi put 1941. godine, a nakon što je poslije Drugog svjetskog rata obnovljeno, srušeno je i 1992. godine.

Nakon rata 90-tih predloženo je da se na obnovljenom Đikićevom spomeniku ime napiše latinicom, ali je ipak prvladalo pravilo da se kulturni spomenik obnovi prema regulama i vjerno originalu.

Na osvitku zore

Na osvitku zore rujne,
Kad se rujem istok lije,
Slušao sam pjesmu slatku,
Što je mali bulbul vije.

Slušao sam i opčaran
Često puta ja bih sio
U mekanu djetelinu,
Te se pjesmom zanosio.

Ali jutro, kad sam čuo
Tvoje glase, čedo moje,
Od mlađanih, vrelih grudi
Otrglo se srce moje.

Otrglo se i otišlo
Sa rajskijem glasom tvojim,
I pred tobom ja bez srca
Evo, mila, sada stojim!

Oh, vrati mi srce moje,
Il’ mu gdjegod kutak pruži
U anđelskim tvojim grud’ma!
— B’jedni Osman, da ne tuži.

guest
4 Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Anonimac
Anonimac
18 dana prije

Da je malo stariji umro možda bi Bosna i Bosnjaci imali koristi…ovako više štete …nešto ko Mesa Selimović Skender Kulenović itd….za Aleju srpskih velikana…Aleju srpskih zetova….

"ŽIVILA"tzv.bosna-je prošlo svršeno vrijeme
"ŽIVILA"tzv.bosna-je prošlo svršeno vrijeme
17 dana prije

većeg narcisa i kretena od potomka đikića nije bilo.

Anonimac
Anonimac
16 dana prije

Đikić je bio musliman, ali se je izjašnjavao kao Srbin. Isto tako je bilo muslimana koji su se izjašnjavali kao Hrvati….Muslimanske nacije nije bilo do 74.g…..Njegovo turbe ili nadgrobni spomenik stoji u Fejićevoj ulici u Mostaru sa epitafom na ćirilici…i to je tada i bilo ok…štaš

mujaga
mujaga
16 dana prije

Neka i ovi poskokovci malo vide raskoš orijentalne perzijske poezije, gazela, rubaija itd. Dosadi ganga i bulić